Bila sam izgubljena, pala sam u ponor tuge iz kojeg nisam vidjela izlaz. I samo sam bol osjećala, neopisivu bol koja je obuzela cijelo moje tijelo. Svaka pomisao na tebe i na to kako mene smatraš odgovornom za sve, je uzrokovala suze koje su tekle bez kontrole.
Bila sam slomljena, uništena emocionalno. I nije me to sramota priznati. Ubila me muška kukavica. Bacila u tamnicu bola, koja me iscpila. I fizički se to itekako vidjelo na meni. Nestala sam, nije više bilo sjaja u mojim očima, niti osmjeha na mome licu. Ništa nije moglo dotaknuti moju dušu, koliko god lijepo bilo.
Pročitaj još tekstova od blogerice Miss Dita
Okovala me tuga, držala pod svojim vlasništvom. I tako iscrpljena, jednog sam dana shvatila kako više ne plačem. Više nije bilo suza u mojim očima, ali je praznina u duši ostala. I neka, ona je moj podsjetnik na životni poraz. Na sve ono što sam bez prigovora žrtvovala godinama, a ti u trenutku pogazio. Sebično, okrutno i u stilu kukavice koja nije imala snage pogledati me u oči zadnji put.
I više nisam ista osoba, nikada neću biti ... jer me gubitak kontrole nada samom sobom koštao mnogo. Nikoga nije bilo da me spasi, ali sam na sreću ugledala svjetlo i shvatila kako sam sama sebi najbitnija. I kako sama sebi trebam biti na prvom mjestu.
Jednog dana, koji će tek doći, disati ću punim plućima i neću osjećati bol koja u grudima spava.
Miss Dita
