(ne)muči me LJUBAV

Objavljeno 27.11.2018.

Još uvijek si u meni prisutan kao snažan plamen...

Kako vratiti ono što je prošlo? Zašto?! Zašto uvijek moram imati zanimaciju mozga, mašte i neku obvezu, samo da sam u pokretu? Najgore je biti prepušten ničemu.

To sam odavno shvatila i ne dozvoljavam si prazne hodove mozga.. a onda me ponese pjesma i postanem sjetna i sanjar, zatvorim oči i...

" I close my eyes, only for a moment, and the moment's gone
All my dreams pass before my eyes, a curiosity
Dust in the wind
All they are is dust in the wind... Same old song, just a drop of water in an endless sea
All we do crumbles to the ground though we refuse to see
Dust in the wind... All we are is dust in the wind..."

"..Zatvorim oči, samo na trenutak, i trenutak je otišao ...
Svi moji snovi prolaze pred mojim očima, znatiželja
Prašina u vjetru
Sve su prašine na vjetru
Ista stara pjesma, samo kap vode u beskrajnom moru
Sve što radimo sruši se na zemlju iako odbijamo vidjeti
Prašina u vjetru
Sve što jesmo je prašina na vjetru..."

Svjesna sam da ništa ne traje zauvijek, kao i da sav novac svijeta ne može kupiti još minutu, ...ali, ako bih mogla izabrati, ta minuta bi bila uz tebe, s tobom. Blagdani su pred vratima, okićene ulice na to podsjećaju, blagdanski duh se uvlači u svakoga, u meni tuga redovno, dugo traje, samo se intenzitet mijenja. Naravno, dolaziš u mislima, zabljesneš opet, po ne znam koji puta.

Sad samo pokušavam napokon definirati to stanje kako bih zauvijek, ako ta riječ postoji za mene, nešto promijenila i iz tog kolosijeka izašla, krajnje je vrijeme. Put na kojem sam ne vodi ničemu i toga sam svjesna. Za sad nemoćna jer ne vidim izlaza koji bi bio k nečem boljem. Zašto svako malo, a mogu reći, sad već i neprekidno razmišljam o tebi?

A to kad me 'uhvati' traje sve duže, onda se zabavim s nečim pa malo zaboravim i onda opet ti i ti. Zabljesneš, ne mogu čak ni reći da vidim ili osjetim nešto određeno već pomislim, što bi ti u ovoj situaciji radio?, kako bi reagirao?, da li bi se to tebi dopalo što ja to sad radim?, i da li bi imao primjedbu?

Tako na primjer, danas sam obukla što sam jučer kupila, zahladilo, pomislila sam i nasmijala se, a što bi ti rekao na tu ludu kombinaciju boja? Kako bi reagirao? Ti si mi bio jedno vrijeme žiri u odjevnim kombinacijama i tako smo se smijali oko tog svega. Redovno bih te pitala što da obučem kad sam izlazila. Donosila i pokazivala, strpljivo oblačila i skidala, upetljala se, a ti si se smiješio i uživao u tome. Samo si rukom pokazivao gdje da se okrenem i što još da promijenim na sebi.

A toliko si se znao nasmijati da bi me ponio s tim svojim osmijehom i osjećala sam se i bolje i lakše i jednostavnije, lepršavo, poletno. Eto, kako me sitnica opet tebi vrati!

U poziciji sam kad mogu reći, opet mi fališ, ne malo. Zato se sada plašim što mi se događa, jer sve češće mislim na tebe.

Opet čitam razne natpise, proučavam, od poznatih i priznatih i manje poznatih i priznatih psihologa i psihijatara i tih svakakvih life trenera i gurua, u jednom su svi izrekli isto: a to je da nije bez vraga ako misliš na nekoga, jer to znači da ta osoba misli na tebe i šalje ti vibre, a istovremeno vibre odašiljem i ja koja mislim na tebe.

Sagledavam, a zapravo ne znam uopće što želim, priznajem, smiješno je, ali je tako. Kada bi sad došao, stao pokraj mene, ne znam što bih radila, ukopana bih čekala tvoj prvi znak, pokret, mimiku, vjerujem da bi se isto tebi dogodilo. 

Pitanja gdje smo ono stali, što se to dogodilo nama, zašto se dogodilo? Zasigurno si i ti sve pretresao nekoliko puta, kao i sva događanja između nas dvoje. Naravno bez konkretnih zaključaka, oduvijek sve pod tepih guramo.

Da li je po tebi za baš sve prekasno?

Uvijek možemo nešto ispraviti, usmjeriti. Znam samo da vrijeme ide i ide, nemilosrdno. Puno toga možemo promijeniti ali zbog naše tvrdoglavosti nismo sretni, niti potpuni, mislimo da jesmo, a zapravo ne.

Ja priznajem da ono malo osmijeha i nekog sitnog zadovoljstva imam na dnevnoj bazi, u hrani koja mi je baš tog trenutka odgovarala ili u vicu koji tog trenutka čitam, s tim da pročitam, nasmijem se i isto tako ga odmah zaboravim.

Istinu priznajem, ostavio si predubok trag u meni, ja to osjetim, vidim, živim s tim. Shvaćam samo da koliko god sam bila nesretna i duboko povrijeđena mjesecima mogu reći godinama od našeg prekida, taj teret boli, sada manje, a sama bol nije nikad prestala.

Bol koja više nije i fizička bol, to je samo prisutan osjećaj koji zapravo ne znam lako objasniti. Pomiješan osjećaj slobode s osjećajem tuge, sjete, ushićenja, ujedno i zadovoljstva.

Govorim sama sebi, sretna sam što sam te upoznala, provela vrijeme s tobom, istovremeno sam zbog toga i zadovoljna. Uvijek sam slušala, dopro si do mene. Sjećam se, kroz turbulentno razdoblje mog života si me vodio sigurnim koracima.

Sve sada shvaćam.

Prisjetim se pojedinih događanja, meni tada velika konfuzija, donosio si prave savjete, otvarao mi oči, uvijek sam poslušala, a tako po malo, sve se urezalo, u moje biće koje sada vapi opet za tobom i nekakvim mudrim izrekama i tvojim pogledima na situaciju.

Sjetim se kako sam te samo znala nekad naživcirati, kad god sam ti rekla što se događa oko mene, to je tako, to je bilo, to se upravo događalo. Ugledala bih i vidjela sam tvoj nagon da me zaštitiš, urezano ostaje u sjećanju tvoja zaštita, tvoja prisutnost, tvoja briga, tvoja ljubav, kroz to sve su frcale iskre i sijevale iz tvojih očiju, vidjela sam i suze kad sam u visokoj temperaturi teške upale pluća ležala gotovo beživotno, daleko od doma svoga. Neprekidno si ponavljao da idem kući  čim se osovim na noge.

Pročitajte još priča od blogerice Lily Laum


Budala sam bila, sad vidim, jer ja to tada nisam prepoznala, ja to tada nisam dobro shvatila, ljubav se dogodila, nisam bila svjesna.

Da li sam napravila glupost?

Ne znam, samo znam da sam ostala bez tebe. I ti kad si razmislio i shvatio da nisu to bile gluposti, već moje reakcije koje si ti krivo protumačio ili si se jednostavno uplašio svega onoga što je bio logičan slijed svih tih naših želja koje smo iskazivali. Biti zajedno, nerazdvojni, neprekidno. Nije se dogodilo.

Sad samo tužna mogu se sjećati svih onih noći koje sam provela uz tebe, svih lijepih trenutaka uz glazbu koju smo slušali, svih onih kamera što smo provjeravali i komentirali što se događa negdje dalje, svih naših naših osmijeha, mišljenja.
Sve se užurbano događalo, život ide a ja te nisam nikad pitala neke bitne stvari kako bih te mogla bolje shvatiti... 

...vrijeme ide a tvoj lik još uvijek treperi, blista u fragmentima, pojaviš se onako iznenada i uopće to ne znam objasniti ...
...ali znam samo jedno još uvijek mi nedostaješ još uvijek te želim vidjeti, još uvijek želim tvoje ruke osjetiti na svom licu, ramenu, rukama...

Eto, još uvijek mogu reći dušo moje duše jer izvireš mi iz dubine duše, htjela ili ne, postao si dio mene, moja svakodnevica odavno, priznajem, sretna sam što si dio mene.

Uvijek se pitam, što bi bilo da smo konzumirali ono što smo priželjkivali?

Kako bi to sve izgledalo, kako bi život tekao i koliko dugo bi čarolija trajala koja nas je obuzela? Da li bi postojali okidači koji bi gasili jednu po jednu lampicu našeg blještavila?

Vjerujem u čistoću i ljepotu naših želja, vjerujem da bi obadvoje živjeli samo zato da onom drugom ugodimo, vjerujem da bih bila obasuta pažnjom jer bi istu davala ne misleći na sebe. I sad vjerujem u ljubav jer davanje za mene je ljubav, bila sam spremna dati se cijela.

Nas dvoje smo sve dokazali, obadvoje smo našli što smo željeli, jedno u drugome mir i spokojstvo, bezgraničnu bezuvjetnu ljubav, maštu, radost, zadovoljstvo. I kako promiču dani, mjeseci, godine, nisam promijenila mišljenje i nisam uspjela drugačije živjeti ja sam još uvijek u nekoj vrsti mašte, još uvijek u željama za koje znam da su moguće i ostvarive jer smo bili nas dvoje na tragu ostvarenja unikatnog puta. Ovako, ostala je jedna praznina, ostale su neizgovorene riječi, ostalo je puno toga, za maštu i za još više pitanja što bi, ako bi, kad bi, dali bi....

Moj plamen nije ugašen, želim te uz sebe.

Da li si svjestan da u suštini oboje patimo? Uklonimo te sitne blokade, ne inatimo se, prestanimo biti tvrdoglavi. Još uvijek nas čeka naša čarolija ... a kako vratiti ono što je prošlo?

Još priča potražite na blogu lovewithspirt.

Lily Laum





Povezani sadržaj



Komentiraj



(ne)muči me LJUBAV blog je u kojem ćete moći pronaći apsolutno svaku varijaciju na temu ljubavi - sretne, nesretne, prve, ozbiljne, prave, prolazne... Naše blogerice otvorile su dušu i pišu o svojim (ne)sretnim ljubavima.