Vratio se Veliki brat!

Gledam kandidate, jedan po jedan se predstavljaju i ulaze u kuću, i pitam se: Zašto moja susjeda Štefica koja u podstanarskom stanu odgaja dvoje djece nije dobila priliku putem instant slave zaraditi brzu lovu? Zašto vatrogasac Jan koji je u raznim intervencijama svoj život izložio riziku, nije zanimljiv široj javnosti? Zašto Monika, koja je nakon završenog fakulteta već tri godine na Zavodu za zapošljavanje i zarađuje čišćenjem apartmana u sezoni, sve to prati na ekranu, a nije jedan od sudionika? 

I oni imaju probleme, i oni su ljudi, nekad veseli, nekad ljuti, i oni su važni. I iako sam sigurna da bismo od njih svi puno više naučili, očito su naši ljudi željni zabave, a ne učenja. Međutim da je Štefica kojim slučajem umjetna plavuša estetski operiranih usana i grudi, i da ima vezu sa Janom, gore spomenutim vatrogascem, koji je uzgred rečeno prije deset godina bio žena koja je rodila Moniku, djevojku sa burze ... priča bi bila drugačija.

Da je uz sve to Monika bila ljubavnica poznatog francuskog političara koji je trenutno na sudu zbog pronevjere, i da su njih dvoje zajedno sudjelovali u showu Farma, Tri, dva, jedan kuhaj ... tako da su već stekli određenu slavu, kladila bih se da bi svi troje dogurali do finala. S time da Monika povremeno puši travu, a zbog seksa koji je imala već na prvi dan boravka u kući, sigurno bi odnijela pobjedu. Ovdje bi se dalo još puno toga iskarikirati, ali jedno je sigurno: u svijetu u kojem živimo, u kojem su tradicionalne vrijednosti ionako svakodnevno na kušnji, u svijetu u kojem se svaka obitelj bori za egzistenciju, fali nam zabave. Fali nam opuštanja, fali nam smijeha i razonode.

I iako vjerujem da nijedan muškarac ne bi svoju ženu mijenjao za neku iz kuće, iako sam sigurna da nijedno dijete ne bi rado svoju mamu gledalo na ekranu kako o svojim seksualnim potrebama se ispovijeda Velikom bratu, i iako sam sigurna da nijedna žena ne sanja o nekom muškarcu koji smatra da će boravkom u kući rješiti sve svoje probleme, ipak će i ovogodišnji show imati visoku gledanost.

Tome i sama pridonosim, priznajem i ja gledam show, i iako 90% njihovih aktivnosti u meni izaziva odbojnost, sigurna sam da ću ga pratiti do kraja. Ne zato što oni to zaslužuju, već zato što je znatiželja jedna zanimljiva stvar - koliko god ti nešto išlo na živce, kopka te da vidiš što će se dogoditi.

Sjećam se prve godine fakulteta u Zagrebu. Kao djevojka od 18 godina koja je u metropolu došla iz male sredine, sve oko sebe sam promatrala i upijala svaki detalj. Čudila sam se koliko je dotjeranih, koliko užurbanih, koliko bolesnih, koliko je onih koji prose, ali najviše sam se čudila 'onim drugačijima'. Bilo je tu onih koji pjevaju u tramvaju, koji razgovaraju sami sa sobom, onih koji ti dobacuju, onih koji izgledaju ili se oblače drugačije. Sve sam ih promatrala.

Zato i ne čudi što me je i ovogodišnji Big Brother privukao. Na jednom mjestu nalazi se toliko drugačijih, reklo bi se ljudi koji žive izvan društvenih okvira. Nisu svi muškarci metro, nisu sve žene fake i tupe, nemaju svi psihičkih problema nakon samo nekoliko čaša alkoholnog pića, nije svima do seksa i do brze love. Neki od nas godinama rade, godinama su se i školovali, neki od nas vjeruju kako najviše u životu mogu postići svojim angažmanom, poštenjem, upornošću i napornim radom.

Sjećate li se ikoga od sudionika prošlih Big Brothera? Zna li itko tko je Brankica Čonda, tko je Sanja Kvastek, Tanja Jovanović, Simon Hamoui, Krešo Jengić? Malo tko od vas, ni ja ih se ne sjećam. Osim Saše Tkalčevića, Hamdije Seferovića, Vedrana Lovrenčića i Danijela Rimanića, koji su bili pobjednice, te Antonije Blaće koja možda nije zapamćena po sudjelovanju u prvom Big Brotheru, već po kasnijim voditeljskim angažmanima. Tako ćemo i ovogodišnje jako brzo zaboraviti, možda ćemo se zgražati, možda ćemo ih podržavati, s nekima od njih i suosjećati, ali sigurno ih nećemo pamtiti.

Jedan od njih će pobjediti i ponijeti lovu, ostali će pasti u zaborav.