U svakom slučaju gotovo bezbolno preboliš. Kako odrastamo tako stječemo prve prave prijatelje, odnosi se produbljuju, dijelimo prve tajne, prve izlaske, prve ljubavne probleme, prvi poljubac…
Još davno pjevali su “No man is an island“ ili „Nijedan čovjek nije otok“ kako bi istaknuli važnost prijateljstva, ali i ljudsku potrebu da svoj život dijeli s drugima i na taj način umanji samoću. Različite osobe prolaze kroz naš život, neke su tu za cijeli život, neke su tu da nas nečemu nauče i onda otiđu. Prijateljstva su kao najljepši cvjetovi, ukoliko uložimo puno truda, povjerenja, poštovanja i ljubavi cvijet procvjeta i u njemu možemo uživati, dok suprotno tome, zapostavljeni cvijet, onaj kojem nedostaje dovoljno vode, sunca, zemlje, lagano vene i sa sobom odnosi svoju ljepotu.
Kako nijedan cvijet nije jednak često se dogodi da je „susjedova trava zelenija“ iako smo sve radili jednako. Tako je i sa međuljudskim odnosima koje treba gotovo svakodnevno njegovati. Kažu da se i najveća prijateljstva ponekad nađu na kušnji, i premda ne postoji savršen recept za uspjeh, postoji nekoliko pravila ukoliko želimo sačuvati pravog prijatelja.
Prvo i osnovno je njegovati odnose, biti iskreno zainteresiran za osobe oko sebe. Drugo pravilo je ne dopustiti različitim životnim okolnostima, odrastanju, svjetonazorima, stavovima i životnim prioritetima da uzmu danak prijateljstva.
Ja imam osam prijateljica, volim svaku od njih, i premda nismo zajedno svaki dan, nastojimo biti jedna drugoj podrška kad god je to moguće. Sve one bile su uz mene kada sam to od njih tražila, bile su uz mene čak i kad ih nisam tražila jer su same znale prepoznati da mi je u tim trenucima potrebna pomoć. One su divne i za njih imam samo riječi hvale.
Pročitaj još tekstova od blogerice Martine Krajine Mršo
No, što je s onim drugima, prolaznima, lažnima, krivima? I takvih je bilo, bila sam povrijeđena, a vjerojatno sam i ja povrijedila neke. Kako znati kada je kraj? Kako znati kada je vrijeme za posljednje „Dosta!“? Dok je se negativnih ljudi u privatnom životu postupnim udaljavanjem relativno lako riješiti, ukoliko nas negativni ljudi okružuju u poslovnoj okolini, puno je teže naći načina zauzeti se za sebe.
Svi smo se bar jednom našli u situaciji da smo s kolegama poželjeli preći granicu čisto poslovnog i otvoriti novu stranicu- prijateljskog, iskrenijeg, otvorenijeg odnosa. I dok se najbolja prijateljstva sklapaju u đačkim i studentskim klupama, nije preporučljivo imati suviše prisne odnose za vrijeme radnog vremena. Pa ipak, kako na poslu provodimo u prosjeku 8 sati dnevno, jako je teško držati odvojenim privatno i poslovno. U principu nije problem ukoliko naletimo na dobronamjernu i iskrenu osobu, no ukoliko se radi o osobama koje smatramo negativnim, lošima, a ponekad čak i dubinski zlima, nalazimo se u problemima.
Najbitnije je shvatiti i sam sa sobom raščistiti da nam te osobe nisu prijatelji, da s njima isključivo dijelimo prostor, i za to primamo plaću. Bitno je toj osobi se obraćati s određene distance, ne ulaziti u privatne rasprave niti prepričavati obiteljska događanja. Također, razgovore smanjiti na minimum kako bismo izbjegli teme u kojima nas negativne osobe suptilno nastoje odvući na tanak led i iskoristiti naše slabosti.
Nedavno sam imala jedan okršaj na poslu s osobom koja se godinama pretvarala da joj je stalo do mene. I iako me je cijelo vrijeme jedan glasić u meni upozoravao da budem opreznija, ja sam to slijepo ignorirala, za nju nalazila i najbizarnija opravdanja, sve kako bih joj dala novu šansu. Povjeravala sam joj se, činila za nju usluge i očekivala isto. To je najčešće izostalo. S vremenom sam postala opreznija, ali i dalje sam bila tu za nju, njena emocionalna kanta koju je gušila svojim problemima.
Za vrijeme mog porodiljnog dopusta smo se udaljile. I dogodilo se čudo! Ona mi nije ni najmanje nedostajala, počela sam živjeti opuštenije, pozitivnije, nimalo opterećeno s onim što ću reći ili napraviti. Kako se povratak na posao približavao, tako sam se ja sve više grozila susreta s njom. Podsvjesno sam razvila toliko jak obrambeni mehanizam da sam ga ovaj put odlučila poslušati. Već prvi dan kada je sav svoj posao po dobrom starom običaju pokušala prebaciti na mene, onako kako je to godinama činila, ja sam se pobunila. I drugi put kad me je pokušala ocrniti, nisam se dala. Treći put sam dobila toliku unutarnju snagu jer sam se napokon zauzela za sebe, da sam racionalnim argumentima stavila stvari na svoje mjesto. Vjerujem da do četvrtog sukoba neće doći.
Moja snaga su moja djeca. Radi njih nikada više neću dati na sebe, neću dati da me se ponižava ili omalovažava. Znam koliko vrijedim i koliko poštovanja zaslužujem, i na manje od toga više ne pristajem. Znam tko su pozitivci u mom životu i na koliki dio mene imaju pravo. Ostalima mogu reći samo posljednje „Dosta!“.
Koliko Vas ima takve kolege na poslu? Kako se uspijevate izboriti za sebe? Raspravljate li sustavno i argumentirano ili samo agresivno u trenutku kad kap prelije čašu?
Martina Krajina Mršo
