10 stvari koje bih voljela da sam napravila prije udaje

Knjigu nisam pročitala već gotovo 5 godina. Svaki, pa i najmanji shopping obavljam povlačeći ih sa sobom. Bio to kruh, mlijeko, ili rašpica za nokte, uvijek su samnom. I uvijek im nešto treba tako da na kraju iz trgovine izađem sa jednom stvari za sebe i jos pet za njih. Ne žalim se, nego konstatiram. Volim što me vole i što me trebaju, znači da dobro radim svoj posao. Pa ipak, često se zamislim kako sam prije svega ovoga, neke stvari trebala drugačije napraviti. Da sam se tada više posvetila tome, možda bih danas mogla mirnije živjeti. Ne bih maštala o upisivanju poslijediplomskog studija iduće jeseni, ne bi mi toliko falila šalica kave koju bih sama popila sa mamom bez da 15 puta ustajem i provjeram sto dječica rade, zašto se čuju, zašto se ne čuju, zašto se smiju, zašto plaču... možda ne bih maštala o dalekim destinacijama i zamišljala se kako uz dobru knjigu pijem koktele i izležavam se na plaži. 

Turska, Grčka, Kuba, Venecija, New York pa čak i Plitvička jezera države su i mjesta na kojima nikada nisam bila. Nikada nisam putovala i moj najveći domet je maturalno putovanje u Prag, kojeg se zbog burnog provoda niti ne sjećam, da nemam nekoliko fotografija u albumu vjerujem da bih sve zaboravila. 

Danas uživam čitati putopise, listati kataloge raznih dalekih destinacija, dovoljno mi je na mail dobiti jednu od ponuda za putovanjem od raznih agencija i ja sam već tamo, maštam, sanjam, na par minuta otputujem tamo i isključim zvukove oko sebe. Vidim se kako na plaži ležim, bez briga, problema, stvarnosti koja iako je jako lijepa, uzima svoj danak i svaku večer me ostavlja iscrpljenu do maksimuma. Jednog dana otputovat ću stvarno, spakirati kofere i pobjeći bar na dva dana, makar i na Plitvice, pojest njihov čuveni hamburger i biti opuštena, spokojna, gledati u slapove i odmarati. 

Volim čitati, odnosno voljela sam čitati. Danas kad se osvrnem na prošlost mislim da sam trebala čitati još i više, upijati svaku riječ, kupovati knjige koje su mi se svidjele, čitati i one koje me nisu privukle na prvu. Svaka knjiga koju sam do sada pročitala nečemu me je naučila, ostavila je traga na meni. 

U današnje vrijeme kada svaku kunu prevrćemo više puta prije nego je stvarno potrošimo, bilo kakva rezerva sa strane dobro dođe. Bilo da se radi o boljem kaputu, večeri vani s prijateljicama, bezbrižnom odlasku na put, osjećaj sigurnosti koji daje koja kuna sa strane je dobar osjećaj. Znam koliko puta sam počela štedjeti i svaki put kad bi imala sa strane već 200, 300 kuna osjećala sam se drugačije, kao da mi neplanirane stvari ne mogu pokvariti dan. Isto tako, dok sam studirala, svaki put kad bi stipendija kasnila samo jedan dan, moj cijeli svijet bi se odjednom rušio. Nije bilo kave u pauzi od predavanja, odlazak u pekaru sam mijenjala skromnim ručkom u studentskoj menzi, a o večernjem izlasku mogla sam samo sanjati. Govorim samo o jednom danu. Realno da sam ga cijelog prespavala ništa se ne bi dogodilo, ali bitan je taj osjećaj nemoći. Kada nema novaca, nema ni opuštenosti. Zato bih voljela da sam više štedjela, i da taj osjećaj nikad nisam ni osjetila.

Cijeli život živim s nekim, s roditeljima, u studentskom domu s cimericama, sa suprugom i djecom. I, iako zajednički život ima svojih draži, i ne bih ga mijenjala za samoću, pitam se kako bi bilo da sam bar jednom, bar mjesec, dva živjela sama. Da sam išla spavati kada sam htjela, bez noćnih buđenja za hranjenje i presvlačenje, bez cimerica koje su jednako kao i ja imale potrebu za većim osobnim prostorom pa su male studentske sobe često svjedočile i svađama, bez zvuka televizije jer se mužu navečer ne spava pa pojača zvuk da bolje čuje film. Ponekad mi samo treba 5 minuta u kupaoni, bez kucanja, bez plača pred vratima, samo 5 minuta i bit ću kao nova. 

Živim u istom gradu gdje i moji roditelji i dva brata. Iako smo cijeli život jako vezani, nekad žalim što sam puno izlazila, puno radila, što nisam više vremena bila s njima. Mama mi je praktički najbolja prijateljica, i sada s njom pričam o svemu, moja je savjest, moja zaštitnica. Ali sve bih dala da nas dvije možemo kao prije, same prošetati gradom, popiti kavu i pričati o svemu. Bez djece, bez stalnog opreza gdje su i što rade. Volim ja i izlaske kad smo svi zajedno, ali mi nekada fali da sam samo njena kćer i da je sva pozornost na nas dvije. Fale mi obiteljska putovanja, kada nam je tata dok bi prolazili kroz Dalmaciju pričao o svojim putovanjima, fali mi da se skupa s braćom grijem pored bakine peći na drva jer smo se vani smrznuli na snijegu, fale mi naše igre i smijeh. Danas je sve drugačije, i hvala Bogu da je, ali mi nekad fali to sve.

Kada sam započela raditi nitko nije bio sretniji od mene. Uživala bih dolaziti prva na posao, i zadnja odlaziti. Uživala sam kad mi telefon zvoni i u 22 navečer jer sam se osjećala potrebnom. Danas, kad se osvrnem i dalje mislim da nisam pogriješila u tome što sam se dokazivala, ali sam sigurna da bih zahtijevala da se moj trud prepozna i vrednuje.

Učila bih strane jezike, završila bih poslijediplomski, upisivala bih razne tečajeve, ulagala bih svo svoje vrijeme i novac u sebe. I danas to želim, ali je vrijeme jako ograničavajući faktor. Uz to, živim na otoku, 3 sata vožnje udaljenom od kopna što samo dodatno otežava ikakvu pomisao na upisivanje nečega danas, kada uz posao i kuću vodim brigu o dvoje male djece.

Koliko puta se sjetim još dok sam bila prvi puta trudna da su mi govorili da se naspavam jer tko zna kad ću opet moći. Nisam ih slušala. Osoba sam koja nikad, osim u slučaju žešće temperature nije odspavala popodne. Uvijek sam se bojala da ne bih nešto propustila. Nikad nisam odmarala, nikada se izležavala.  Gdje mi je pamet bila??? Iako ne žalim za nijednom minutom koju sam posvetila djeci, nekad žalim što nisam mirnije živjela, više slušala svoj organizam i svoje potrebe. 

Smijeh liječi sve. A ja sam puno vremena utrošila brinući se: za ocjene, za zadaću, za financije, što obući, za kilograme viška, za prijatelje i njihove probleme... da sam se više smijala dok sam bila mlađa, sve bi se rješilo jednako. Možda bih imala koji čir na želucu manje, koju sijedu manje, al bih sigurno imala koju lijepu uspomenu više. Neki dan sam gledala fotke od prije desetak godina i ona koja mi je zapela za oko je fotografija snimljena 2007.godine na kojoj se ja i moja kuma smijemo od uha do uha. Ne sjećam se točno što nam je bilo smješno, al to mi je jedna od najdražih fotografija. Pokazuje nas onakvima kakve bi trebale biti cijelo vrijeme - vesele, nasmijane, zaigrane, lijepe, mlade... da je bar takvih fotografija više.

Kroz moj život prošlo je puno ljudi, no samo su rijetki ostali. Rijetki su oni s kojima i dan danas, kao i prije petnaestak godina mogu o svemu razgovarati. Teme su drugačije, mi smo drugačije, ali odnos je i dalje jednak. Puno povjerenja, iskrenog suosjećanja i ljubavi. Nekada žalim što sam vrijeme posvećivala i važnim i nevažnim ljudima, a koji su koji, lako vidim danas. S mnogima je kontakt izblijedio, što mojom što njihovom krivicom. Kamo sreće da sam na vrijeme znala prepoznati koji su koji, i više se posvetiti pravim prijateljima. Oni su i danas uz mene. Vide kada sam dobro, vide i kada nisam, i u jednom i drugom slučaju stoje uz mene.