Svaki put kad bi me netko pitao da li želim nešto popiti, a što je podrazumijevalo alkohol,ja bih u glavi odvrtila najgori mogući scenarij: usred noći će mi dijete dobiti užasno visoku temperaturu i nikako je neću moći spustiti pa ću morati na hitnu. Kako da idem na hitnu polupijana, mamurna... Kako da budem toliko neodgovorna?
I tako su polako prolazili tjedni, mjeseci i godine, i što je više vremena prolazilo, to je osjećaj odgovornosti rastao, a želja za provodom i opuštenom čašom pića koje nije kava ili sokić je u potpunosti nestala. Tome su naravno pridonijele i druga trudnoća, ali i sinov alergijski bronhitis zbog kojeg sam uvijek bila na oprezu.
Ovaj vikend, svjesna toga da je moj strah neutemeljen, i da jedna ili dvije, tri čaše vina ne podrazumijavaju da ću lizati šankove, pjevati po stolovima i danima spavati od glavobolje i mamurluka, dogovorila sam s vjenčanom kumom ženski izlazak. U subotu ujutro sam spakirala muža i kćer na dvodnevni put, a sina sam odlučila povesti sa sobom. Svakako je u gradu bio koncert Colonije tako da neće biti jedini jednogodišnjak u kafiću. Cijelo popodne sam smišljala što ćemo ja i moj nasljednik obući.
S prvim vjetrom, odustala sam od haljine i odlučila se za puno ležerniju i opušeniju kombinaciju - hlače cvjetnog uzorka, crne balerinke i najobičnija majica. Komocija prije svega. Njega sam utoplila kao da je sredina veljače, za svaki slučaj. Umjesto torbice pune kozmetike, u veliku, praktičnu, ali nimalo lijepu torbu utrpala sam bočicu sa sokom od jabuke, rezervne pelene, vlažne maramice, slane štapiće i nekoliko igračaka ukoliko se sinčić unervozi, neka se nađe.
Ovaj puta, za razliku od prošlog izlaska koji je bio prije šest godina, izašla sam van u 20 sati, samo 3 sata ranije nego inače. Velika kišobran kolica zamijenila su prijašnje modne dodatke. Sva važna hodala sam gradom,kao da svi znaju da ja večeras izlazim van, iako se po ničemu nisam razlikovala od svih odlazak na kavu poslijednjih godina, čak smo odabrale i isti birc u kojem inače vikendom satima ispijamo kave na malološinjskoj špici. Automatizmom sam skoro naručila produženi macchiato sa hladnim mlijekom, al sam se na vrijeme zaustavila, i naručila gemišt. Nimalo žensko, pomalo piće lokalnih ribara. I kuma je iz solidarnosti naručila isto. Malo je falilo da nam konobara strefi kap, ali kako je profesionalac, samo se kiselo nasmiješio i rekao da dva gemišteka stižu. Nas dvije smo se hihotale, promatrale prolaznike i komentirale, onako ženski kako to već jednom ženskom izlasku priliči.
Pročitaj još tekstova od blogerice Martine Krajine Mršo
I naravno da je mom sinu bilo dosadno, naravno da je baš tada od svih dana do sada bio nervozan, pospan, grintav... Nisu pomagale niti igračke, niti štapići, a bočicu sa sokom je u ljutnji bacao na pod. S osmjehom na licu, revoltirano u sebi, naglasila sam kumi da ćemo brzo morati kući , al nema veze jer sam nam kao backup plan stavila jednu bocu malvazije u frižider i čim uspavam dijete, možemo nastaviti sa provodom u toplini stana. Kako je vjetar jače puhao, tako se ideja o odlasku kući činila sve privlačnijom. I taman kad je Indira pozdravila publiku, nakon samo dvije pjesme, mi smo krenuli natrag. Kući smo bili već u 22:30. Dok sam ga uspavala bilo je 23. Sva umorna ustala sam iz kreveta, pritvorila vrata spavaće sobe i poželjela kavu. Rekla sam to kumi, i ona je oduševljeno odgovorila kako mi nije htjela pokvariti večer ali i ona bi radije čašu ledenog čaja, nego vino. Šteta boce, bio je njen komentar.
I tako smo uz šalicu kave i soka, sjele u udoban kauč, upalile glazbeni program na televiziji i još dva sata razgovarale o svemu.
Pričale smo o ljubavima, o mome braku, o djeci, o poslu, čišćenju kuće, sjećale smo se srednjoškolskih dogodovština, smijale se situacijama koje smo doživljavale na zajedničkim izlascima. U 1 sat ujutro ona je otišla, a ja sam još sat vremena sjedila pred televizijom i smijala se sama sebi. Nijedan izlazak više neće biti kao prije, ja nisam ista osoba koja sam bila... Možda nisam više onako vrckava i zaigrana kakva sam bila, ali sam mama i ono malo čudo u spavaćoj sobi je moj razlog za život. On, moj suprug i kćer su moj život, moja sadašnjost. A izlasci kakve sam imala prije su prošlost. Možda se to promijeni s godinama, kako se njihova potreba da budu uz mamu bude smanjivala. Ali za sada oni su tu, ja sam uz njih i svaki dan s njima je najveća zabava, najveći tulum.
Martina Krajina Mršo
