Dominantna emocija u pjesnikinjinom pisanju je nikad napojena i nahranjena čežnja, koja više čak ni nema realan cilj, već se kao neutaživa glad širi njenim umom.
Čežnja za drugim unutar sebe i za sobom unutar drugih. Već prepoznatljiv slobodan stih, psiho-filozofske podloge, kojim ona ljubazno ističe u svakoj njenoj riječi - vapaju da bude shvaćena i da je čuju. Da čuje samu sebe.
Suočena s vlastitim destruktivizmom, ona ne bježi od realnosti, već je pretače u riječi i tako sebi objašnjava vlastitu. Ona poezijom pripovijeda, kao pored kakve vatre u doba pričanja strašnih priča, samo što ih ona ne izmišlja.
Ona ih prenosi u cijelosti onakvim kakve jesu, proživljene i poput plesnih partnera - prisutne, razigrane i žive. Kao što govori jednim stihom: "Ženo, otišao sam samo na tren, moleći Boga da se što prije vratim", ona upućuje molitvu nadzemaljskom da se što prije vrati ljubav.
Ljubav da se vrati njoj, a samim tim i jedini način da se ona u potpunosti vrati sebi. Pritom, Lorena ovdje ne govori samo o ljubavi kao takvoj, onoj fizičkoj, već je podiže na postolje psihološke čežnje za sobom i, kao takvoj, upućuje je na nedostatak sebe u njenom odsustvu.
Njene riječi više nisu opore i grube, naprotiv, u ovoj zbirci, pjesnikinja se predaje svojoj sentimentalnosti i vapaju čežnje jedne žene i jedne majke, koja cijeli svijet nosi na jednom ramenu.
Ne kočeći svoje misli rimom, ona prepušta slobodnom stihu da je odnese u trenutke njene najveće sreće, nadajući se da će je još jedan put dočekati na vratima. Dok je pred ogledalom, pred najtežim susretom sa sobom, ona kao buru nacrta retorička pitanja stara vjekovima: Tko smo mi kad smo sami i kad ostanemo bez društvenog okruženja? Da li imamo sebe samo u nekom drugom i tko smo, zapravo, van svega što smo postigli? Tko smo kad smo na razgovoru sa samim sobom?
Lorena suočava svoje realno ostvarive želje s nametnutim nemogućnostima da se iste ostvare. Metafore i komparacije, kojima obiluje pjesnikinjina poezija, zaista jesu unikatne i već predstavljaju njen osobnost, prepoznatljivi izraz. Na ravnoteži suvremenih događanja u njenom životu i prastarih, vjekovima starih duša kojima piše, on stvara neoborivu psiho-analitičnu poeziju duše, koja nije za svakoga.
Njenim riječima samo gradi iluziju razumijevanja od strane čitatelja, dok je poruka koju šalje daleko dubokosežnija i nekad čak i njoj nesaglediva. Ovakva vrsta poezije nimalo nije laka, a tek ne naivna. Naprotiv, Lorena se u nekim svojim ostvarenjima čak i sama bori protiv istih tih ostvarenja, zvanih riječi, koje nekad podmuklo mogu da stvore površnu sliku nabujalih oceana njenih misli.
Strast koja se provlači kroz svaku njenu pjesmu, strašna je strast: ona koja se razbuktala u vatri njenih misli, ali neobuzdano grabi prostore i van njih, stvarajući pjesme koje peku, koje pale i onog tko čita, protkane rukom onog tko pod njima vjekovima gori.
Lorena još jednom dokazuje eliptičnost života: kako se sve na kraju dovodi do početne točke, za koju bih, u ovom slučaju, izabrala baš njenu ne nahranjenu čežnju. Tražeći odgovore na vlastita pitanja, Lorena neke od svojih pjesama započinje baš pitanjem, na koje odgovore nalazi unutar sebe i već do kraja pjesme rješava retorički sukob, predajući prazninu kao odgovor.
Ona kroz svoje riječi upoznaje dvije strane - đavola i boga, ne poričući svoje umijeće da pred nad zakonima racionalistički sudi i sama. Poezija nije ništa drugo do borba da upoznamo sebe i svoje slabosti i na njihovoj ravnoteži tražimo mač kojim ćemo se boriti pred ogledalom užasa.
Ona se ne odriče tjeskobe, kao začetnika umjetnosti u njoj, već od nje stvara veličanstvene psiho-sociološke forme u vidu nepresušnih stihova. Lorena živi mnogo života, ne samo svoj i riječima pokušava da otvori vrata racionalizma svakog od životnih poglavlja, tražeći odgovore na globalistička pitanja, nametnuta svakom ljudskom umu.
S njom i njenim pjesmama možemo doći do mnogo odgovora. Pitanje je: Da li smo svi spremni da ih prihvatimo?
