Objavljeno 21.10.2024.

9. zbirka poezije ''Praskozorje dobrote'' spisateljice Lorene Vojtić

Lorena Vojtić je pjesnikinja tamnih, gustih i neprobojnih stihova koji odišu jednim grčem života, ali i sjajem ljubavi koja se proteže kroz svako napisano slovo.


Ova mlada književnica priklonila se ghotic poetry pronalazeći u njenim tamnim dubinama sebe izgubljenu u neshvaćanju okoline ili nekih osoba koje nisu nikada zaronile u te tamne dubine samih sebe.

Upravo tim pisanjem, Lorena zaranja duboko u sebe introspektivno trgajući svoje srce na komade i bacajući ga čitateljima da se pogoste tim njenim darovima.

Ne, Lorena nije tamna osoba tamne poezije, naprotiv, Lorena je dubokoumna osoba koja se izražava na njoj specifičan, ali briljantan način ostavljajući zamišljenog čitatelja koji možda tek nakon drugog čitanja shvaća ono o čemu Lorena piše. Svaka njena pjesma ima poruku, opisuje njen život, opisuje njene duboke osjećaje koje ne iznosi nikome, osim u svojim pjesmama.

Jedino ovakve osobe kao Lorena mogu pisati ovakvu poeziju koja vuče na poeziju koju je pisao Edgar Allan Poe, a kojeg je tadašnja okolina svrstavala u „crne pjesnike“, međutim, takva poezija je preduboka za površno čitanje. Takva poezija ne opisuje šareno cvijeće na zelenim livadama, sjaj sunca u proljeće, tople zvjezdane noći, zagrljaj dvoje koji se ljube. Naprotiv, takva poezija reže tkivo duše ove mlade pjesnikinje i ona ga slaže kao crni kolač na svoj poetski stol nudeći ga nesebično i s puno osjećaja.

„IZLOŽENOST

Pjesnici
moraju...

Svoju -
bolnost...

Predati 
svijetu!

Inače 
nisu...

Istinski
temeljiti.

Golemo je 
to breme!

Prenositi
tugaljivost...

Čitave 
planete.

Ali druge
opcije...

Nikako
nema.“

Da, to je ono o čemu sam upravo pisala: izloženost, jer pjesnici nose srce u očima, tugu na licu i hodaju ne dotičući tlo pod nogama. 

Pjesnici su izloženi dušom svojim čitateljima i takvu dušu je Lorena rasprostrla na bijeli stolnjak svog života ne mareći je li to bolno ili nije, hoće li to netko shvatiti ili neće. Ona, izražavajući svoja duševna stanja, otvara duše i svojih čitatelja koji se mogu pronaći u svakoj njenoj pjesmi, jer tko od nas nije doživio bol, strah, nemoć, tugu? 

Ghotic poetry je upravo takva poezija: emotivnost je nabijena do maksimuma, ali se ne razbacuje prštećim šarenim laticama, već je položena kao jesenje lišće natopljeno kišom i uvlači se u srce tišinom.

Lorena je tiha osoba, ali u sebi je glasna, jasna, jezgrovita i kao pjesnikinja je sazrela vrlo rano uvjetovano životom kojeg je živjela i kojeg živi. Neću pisati o Loreninom životu, mene interesira njena predivna poezija prepuna metafora i insinuacija, a opet toliko jasna i transparentna.

Lorenu ili volite čitati ili ne volite: kod nje nema sredine, kod nje nema površnosti, kod nje nema trivijalnosti... kod nje su vrhovi i dubine i kod nje se skupljaju samo tamne siluete pa kao crne ptice lete noćnim nebom da bi donijele novu zoru obasjanu maglom kiše ili sunčanim sjajem njenog mladog života.

Lorena svojim stihovima dolazi u hladno predvorje tišine, ulazi u njega i – živi. Ona živi ono što piše, a piše ono što živi i sve svoje ona unosi u svoj stih koji čini pjesmu, a pjesme oblikuju njene posebno lijepe knjige.

Sva prašina prošlosti oživi u Loreninoj poeziji, sva prokletstva ona briše svojim stihovima i mi htjeli ili ne htjeli, ulazimo u taj poseban Lorenin poetski svijet koji se razvija sve više i više i sa svakom novom knjigom donosi sve zrelije, dublje i nove predivne pjesme pisane baš onim njenim posebnim stilom pisanja poezije.

Hvala ti, draga Lorena, što si me izabrala da ti napišem recenziju tvoje 9. zbirke „PRASKOZORJE DOBROTE“.

Jadranka Varga, pjesnikinja


Riječ je pokretač i zaista jako oružje. I jedna je dovoljna da promijeni svijet oko nas. Na tu ideologiju opominje nas poezija, književnost. I baš tim vođena i spisateljica Lorena Vojtić, uvodi nas u svoj svijet, začarani krug, u svoju maštu i snove, a krpeći pri tome puteve iluzija i zabluda, te time dokazujući da je i misionar. 

Stalni porast njenih djela i različitost tematika uz uobičajenu emotivnost, ljubav što čini zbirku kompaktnije i sadržajnije je ujedno i vidan napredak u vještom koketiranju i sa svojim iskušenjima, gdje se nesebično daje uz mnoštvo uzbudljivih otkrića. Posebnu izraženost odlikuje njen instikt koji pretenduje u osvajanju i rješavanju zagonetki, a pri tome ne skrivajući šta je njena trenutna oaza i gdje joj srce i duša nalaze smiraj. 

U tom svom tkanju inspiracija nekad dotakne i ispričane priče, ali ih ona opet u tom svom jedinstvenom izlaganju uvuče i čitaoca, te naizmjeničnim slojevima prikaže koliku čaroliju u sebi nosi poezija i proza. Ono što je najbitnije je da širi oko sebe ljubav, ali i grli prostranstva, te samim tim tom željom za opstankom odaje se da ne gubi vjeru u sebi, ali i svijet da može biti bolji. Svojim dinamičkim pokretima i plodovima kreativne mašte rađa pozitivne čestice koje su i smjernica, ali i njen zadatak kao spisateljice. 

Ono što možda ova njena knjiga je malo različitija od ostalih je više spominjanje najmilijih i najdražih, te se to i nameće kao osnova i glavna podloga. I bez obzira što moj posao treba da bude kritički osvrt i na pojedinačne naslove, ja namjerno ne spominjem nijedan, niti izdvajam dijelove knjige, jer bih na taj način okrnjio tu njenu cjelinu i kompaktnost. 

Stoga se i ne prepuštam takvom izazovu, već predajem čitateljima da oni isto stvore neki dojam, mada sam uvjeren da će se mnogi poistovijetiti s mojim mislima i riječima. I što reći na kraju, osim tople preporuke za nešto što će sigurno odzvanjati u mnogim ušima osoba koje je uzmu u ruke...


Književnik, Admir Džibrić

PR članak




Povezani sadržaj