Sirove strasti

Objavljeno 28.07.2015.

More, ah to more

Ja sam stvarno nepopravljiva! Čim uhvatim priliku i skupim nekog viška novaca, zbrišem na more i upadnem u seksualnu 'nepriliku'. A što da radim kad taj morski zrak djeluje na mene poput najjačeg afrodizijaka. Jednostavno si ne mogu pomoći.


U apartman sam stigla u popodnevnim satima i odmah se raskomotila, pa se istuširala, kako bih sprala sa sebe miris putovanja. Nakon osvježenja, planirala sam 'snimiti' kakvu zgodnu plažu u blizini, pa otići do grada, ali me je žena iz susjednog apartmana pozvala na kavicu, tako da je plaža otpala iz kombinacije.

A što ćete, žene k'o žene, jednostavno se raspričamo čim se za to ukaže prilika. Obzirom da je i ona bila Slavonka, kao i ja, brzo smo našle temu, a kad se ispostavilo da smo nekako u isto vrijeme studirale u Osijeku, naš se razgovor naprosto pretvorio u nezaustavljivu bujicu riječi. Usput, rekla mi je da je tu s mužem i djecom, koji su tada bili na plaži, te da među ostalim gostima ima još 'domaćih', ali da baš i nisu nešto druželjubivi.

Ipak, unatoč tome što je naše čavrljanje potrajalo, nisam sačekala da se njeni vrate, nego sam otišla do grada.

U gradu ništa posebno; malo sam prošetala, pojela sladoled, popila još par kavica i sokova, pa se vratila na počinak, jer mrak je već odavno bio pao, a nisam baš prvu noć htjela u 'lov' na mužjaka.

No, kako to najčešće biva kad se poželiš odmoriti, prošao me san, čemu je u najvećoj mjeri kumovala i poprilična količina kave, koju sam toga dana ispila, tako da sam sjela na terasu i zagledala se u noćno nebo, nadajući se da će me san ipak savladati. Tako bi vjerojatno i bilo da se nije pojavio još netko s istim problemom.

- Nepopravljivi romantik u duši ili jednostavno nesanica? - upitao je muški glas, koji mi se odmah učinio nekako poznatim.

- Molim, kako...- zaustila sam, pomalo iznenađena, dok mi se krupna silueta približavala, pa odgovorila, shvaćajući pitanje. - ...ma, previše kave!

- Kod mene ista stvar... - nadovezao se pridošli, pa izašao iz sjene.

Da nisam sjedila, najvjerojatnije bih pala na dupe kad sam ga ugledala. - Mirko!? Otkud ti? - zabezeknuto sam upitala, prepoznajući kolegu s faksa, a jedno vrijeme i ljubavnika...

- Laura! Kao vino si... - počeo mi je laskati, polako me odmjeravajući prodornim očima od glave do pete, dok sam ustajala. - ...s godinama sve bolja...

- Nemoj mi reći da si tu odsjeo? - i dalje nisam mogla sakriti iznenađenje.

- Na žalost još samo jedan dan. - potvrdio je, pa upitao.-  Koliko je prošlo...sedam, osam godina?

- Tako nekako, sve manje brojim. - odvratila sam, pa ga poljubila u obraz, kako je to i red među starim prijateljima. - Pričaj! Kako si, što radiš, žena, djeca, sve redom!

Međutim, nije puno toga stigao reći; tek da je oženjen i da je tu s obitelji,  jer sam ja preuzela glavnu riječ.

Pročitaj još tekstova od blogerice Laure R.


A onda, nakon dvadesetak minuta prisjećanja na zajedničke trenutke, među nama je zaiskrilo. Uhvatila sam onaj njegov požudni pogled na koji sam već jednom davno pala i jednostavno ga poljubila. Naravno, nije odolio. Prihvatio je moje usne i jezik, pa uzvratio, jednako pohotno i strasno, vraćajući nas oboje u prošlost...u mladost neopterećenu svakodnevnim brigama...u dane kada smo bili potpuno slobodni i dovoljno luckasti da činimo razne gluposti i budalaštine...

I ruke su mu bile kao nekad; nemirne, nestrpljive i željne mojih oblina...mojih bedara...stražnjice... grudi...A bio je i džentlmen, kao i uvijek. Nije mi dao ni naslutiti da primjećuje razliku, doduše ne tako očitu, u mojim dimenzijama.

No, iako je naš zanos bio potpuno spontan, ipak smo bili dovoljno prisebni da se odvučemo u moju sobu, jer odraslim ljudima baš i ne dolikuje da se navlače po terasama pansiona, makar one i bile dobro skrivene od ulice, što je s ovom našom bio slučaj.

Kako ni jedno ni drugo nismo imali previše odjeće na sebi, do kreveta smo oboje već bili skoro potpuno goli. Na njemu je ostala majica, što meni nije ni najmanje smetalo; a na meni gaćice, što se njemu nije ni najmanje sviđalo...
...
Sretna, izmorena, zadovoljna i zadovoljena, usnula sam u njegovu zagrljaju, a kad sam se probudila, njega više nije bilo. Istuširala sam se, ogrnula bademantilom, pa izašla na onu fatalnu terasu kako bih po položaju sunca, jer mi se nije dalo gledati na sat, ocijenila da li mi je vrijeme za plažu.

No, tamo me je dočekala ona simpatična susjeda, s kojom sam se toliko ispričala, a nisam joj zapamtila ime, te me pozvala da popijem s njom kavicu, što sam bez dvoumljenja prihvatila. I baš kad sam sjela za stol, iz njenog apartmana je izašao meni dobro poznati lik.

Uočivši ga, žena ga je primila za ruku i rekla: - Ovo je moj suprug, Mirko!

On mi je pružio slobodnu ruku, klimnuo glavom, pa dodao: - Drago mi je!

Ja sam ga pogledala kao da ga prvi puta vidim, pa odvratila uz osmjeh: - Drago mi je, Laura!

Ne sluteći apsolutno ništa, njegova simpatična supruga je prokomentirala: - Šteta što nisi došla ranije, jer mi danas odlazimo...

Zatim je izgovorila još nešto što jednostavno nisam čula, jer sam se duboko zamislila...Da, baš šteta...

Laura R




Povezani sadržaj