Ako ste otprilike moje godište, dok ste išli u osnovnu školu, u vašem razredu je bilo eventualno jedno dijete razvedenih roditelja. U srednjoj dvoje ili troje. Do faksa je to potpuno normalna stvar, a sad ste prijatelji s ljudima koji su razvedeni ili u drugom braku. I kako onda uopće dovesti u pitanje moju tvrdnju da ništa nije vječno?!
Svi koji ovo čitate ste imali barem dvije veze. I to ne govorim o onima u srednjoj školi, nego baš one prave, odrasle, s planovima za budućnost. I one su iz nekog razloga pukle. Što je najgore, kako vrijeme prolazi i kako društvo napreduje (uvjetno rečeno) stvari ne postaju blistavije. Ljudi se ne trude jedni oko drugih i prelako puštaju.
No, vratimo se na početak. Jeste li ikad razmišljali, koliko prilika imamo za ljubav? I je li ona prva jedina prava? Jer samo taj prvi put te osjećaje doživljavamo po prvi put. Koliko uopće puta mi sami imamo priliku proživjeti te osjećaje dok ne otupimo? Svakim novim iskustvom leptirića je manje, a ružičasto obojeni oblaci su blijeđi. I koliko je to uopće pošteno prema drugoj strani?
Nisam pretjerano zaljubljiva. Jesam u novi okus sladoleda, novu haljinu ili novu knjigu. U Ryana Gosslinga sam zaljubljena stalno, kao i u svog psa. Ali s muškarcima je drugačije. Primjećujem lijepe primjerke i prokomentiram, ali moju je pažnju baš teško zadobiti. Ne znam je li to iz straha, prevelikih kriterija ili kompleksa, ali nisam od onih koji su stalno u nekakvim ''kombinacijama''. Ako hoću nešto (u ovom slučaju nekoga), hoću baš to, ne nešto drugo. Naravno, tu je i strah od povrijeđivanja pa kasnije i preboljevanja. Uvijek sam se divila (not in a good way) ljudima koji skaču iz veze u vezu. Kakooo? Prvo, kako uopće nađu toliko ljudi koji su im simpatični i sviđaju im se? Onda kako se uspiju 'prešaltati' od jedne osobe u drugu u kratkom vremenu? I kako zapravo imaju snage često prolaziti prekide i zaljubljivanja? Jer i jedno i drugo je intenzivno i treba vremena da stvari sjednu na svoje mjesto. Pa kako onda to ljudi mogu, primjerice triput godišnje?
Pročitaj još tekstova od blogerice Martine Tupek
I time se vraćamo na onaj dio o tome koliko zapravo imamo pravih prilika za ljubav? Jesmo li onim prvim fatalnim putem ispucali svoju sreću, a sve drugo su reprize? Ili ako je pukla, to i nije bila prava ljubav? I što su sve one situacije između? Znate onaj stih od Hladnog piva ''...kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala...''. Mislim da mi se srce svaki put malo stegne kad to čujem. Zamisli da si nekome mala ljubav, pa to zvuči kao najtužnija stvar na svijetu! Ista pjesma kaže također kaže da se samoća liječi kvantitetom i ''...možda to nije to, ali nije ni loše...''. Sve tužnije i tužnije.
Mnogo puta sam ponovila kako je lakše biti sam. Svi pred kojima sam to rekla me opovrgavaju, ali ja nisam rekla da je ljepše, samo da je lakše. Nema odgovornosti, nema brige, nema povrijeđivanja, nema patnje. To je lakši izbor. I da, lakše se zatvoriti u sobu i ne izlaziti i ne pričati s ljudima i stvoriti svoj mali svijet. Sigurnije je tako. Nema straha od usamljenosti jer ju ionako već proživljavaš. Nema straha od otvaranja pred nekim. Nema straha od toga da će taj netko iskoristiti to otvaranje i onda te povrijediti. I da, to je uistinu lakše.
A sada u zaključku dolazi twist - lakše je biti sam, ali je ljepše imati nekoga. Jer ti je život puniji i jer je osjećaj pripadanja dobar. Jer je lijepo s nekim nešto podijeliti. Jer od tog nekog možeš nešto naučiti, dobiti novu motivaciju i smisao. I da, ako se ne pustimo sigurno nećemo pasti, ali nećemo ni poletjeti. Kvragu, mrzim kad sama sebe pobijem. Ali... ljubav! Weeeee!
Martina Tupek
