Od svih tekstopisaca tih hvalevrijednih priručnika, najbolje je to možda pošlo za rukom pjesnicima. Jedino su oni mogli pretočiti u riječi one osjećaje koji se u nama javljaju, jer dolaze iz srca. Ne postoji ljubav u teoriji, samo u praksi. Mogla bi sad pisati bezbroj redaka o tome, al nema mjesta.
Naglasak će biti na onom što možda zvuči najbanalnije, a ustvari je najteže na to odgovoriti... Ima li veza smisla?
Ja to doživljavam ovako... ima smisla ako joj ga mi dajemo. Posložimo li stvari u glavi tako, pridodamo li joj veliku važnost i naša djela i misli ići će u tom smjeru. Oduzmemo li joj to, piši propalo. Potrebno je mnogo truda, mnogo neprospavanih noći, mnogo prepirka, mnogo učenja, mnogo rada da bi izgradili kvalitetnu vezu.
Pročitaj još tekstova od blogerice Helene Devunić
I to uopće ne pada teško, ako smo oboje svjesni gdje to vodi i zašto to radimo. Mudraci bi rekli, o ishodu bitke ne odlučuje koliko nas ide u nju, već kakvu svetinju branimo. Ako u tom timu od maksimalno dva člana i jedan digne ruke, ishod je jasan. I nema povratka. I nema smisla. Nema smisla ta veza, a još manje borba za nju.
Tada to prestaje biti ulaganje u bolje sutra, pretvara se u čisti gubitak vremena. A vrijeme nitko ne želi gubiti. Blago onome tko na temelju jednog postupka, kratkog vremena može odlučiti treba li dignuti ruke. A opet, nikad se s njim ne bi mijenjala. Jer taj se vodi matematikom, pretvorio je to u računicu i kao rezultat javlja mu se neisplativost. Smiješno je to tako gledati... kad bi ljubav bila takva, život bi bio jednostavan. A čemu jednostavno kad može biti komplicirano?
Helena Devunić
