Iako jako teška, bila je najbolja moguća. I sa sigurnošću mogu reći kako sam mirna, kako idem naprijed i ne priželjkujem tvoj povratak. Dok si ti najvećim dijelom bio dio mojih snova i želja, a mnogo manje (od željenog) stvarnost... bilo mi je teško boriti se sama za nešto što ne postoji.
Vrijeme, točnije puno vremena natopljenog suzama bilo je potrebno kako bi shvatila da to nisam ja. Nikad nisam bila zadovoljna s tvojim mrvicama pažnje, nikada sretna zbog tvog ponašanja i nikada voljena po tvojim riječima jer su dijela bila velika suprotnost, odnosno moja surova stvarnost. Stvarnost iz koje sam se povukla, shvatila kako sve ima granicu i kako ti nikada nećeš biti ono što želim i kako ja nikada neću biti ono što ti trebaš.
Pročitaj još tekstova od blogerice Miss Dita
I nisam sama forsirala taj nezdravi odnos, jednostavno je i tebe i mene bilo strah otići. Ne znam pravi razlog tom strahu, jer smo se na svaki pokušaj kraja ponovno vraćali istim putem - jedno drugome. No, taj se put uvijek završavao na istom mjestu. Tako bi bilo i dan danas da nisam u potpunosti odlučila prestati te puštati sebi. Oslobodila sam se toga da budem tvoja podrška i tvoja (ne)željena polovica kojoj se vraćaš kada sve izgubiš.
Ostavila sam te samog. Neću više nikada biti 'tvoje sve' kako si znao govoriti. Neću više nikada biti 'tvoja pomoć' u svakoj nevolji. Neću više nikada biti 'tvoja posebna' kada zabrljaš stvari. Neću više nikada biti ona koja sve oprašta dok ti griješiš. Ti više nećeš morati lagati, a ja više neću morati slušati laži.
Miss Dita
