Nakrivila sam se i gledam u daljinu kroz prozor, privlači me sad ta vesela gomila ljudi na plaži. Sjećanja naviru i čitam što sam zapisala odavno.
...'dal` imalo pomisliš na mene, bar malo, onako tek toliko pa makar i riješio sam se … nemam riječi, nemam mira od tebe, jednostavno te posvuda tražim i dvojim javiti se ili ne, shvaćam da ne smijem, jednostavno ne, boljet će me više tvoja tišina poslije, a i ova sad me razdire i uništava, spaljena sam i spržena, bez duhovnosti bez osobnosti bez da se osjetim, nema me, ne postojim i ne dišem, bez tebe ništa nema okusa, mirisa, boje, nedostaješ mi previše'...
Puno toga mi se dogodilo, promjena svako malo na svim poljima života, seljenja, promjena posla, jedina konstanta si ti. Planovi dolaze i kreiram ih, sve u skladu moga malenog svemira, moje obitelji.
Koliko puta sam se zamislila, promislila, stajala nad koferom i torbama?
Koliko puta sam kretala u neizvjesnost i prema boljitku? Bar sam se nadala boljem.
Koliko puta sam odlazila daleko od doma svoga raditi, zbog egzistencije i funkcioniranja moga malenog svemira?
Koliko puta sam imala ijedan drugi razlog osim preživljavanja?
Uvijek slično, nikada isto, borba za preživljavanjem u raznim oblicima. Koliko sam puta sjela u autobus, vlak, avion... Potom pješačenje, nosanje bagaže. Automatski sve slažem, naučila sam se minimalističkom pakovanju, neke stvari je jednostavnije kasnije kupiti ili posuditi, ne nositi teret.
Naučila sam da se bezbroj stvari može, kad se mora, uvijek postoje varijante kako preživjeti. Trebam li svoju šalicu i kašiku? Fen? Jastuk? Naučila sam se da budem disciplinirana, postavim si rutinu i nje se držim, tako to ide danima, mjesecima... Sve do drugog pakovanja i putovanja.
Planiranje dođe samo po sebi, u trenutku promjene, sve je okrenuto u smjeru boljitka funkcioniranja obitelji, koja mi je motor pokretač života, daje mi energije, ali još više crpi. Sve je prolazno, zaboravim, ne sjećam se, to je dobro. Gdje bih stigla kad bih samo o ružnim i nimalo lijepim trenucima mislila ili se zamarala, bitno da je iza mene, da sam u drugom okruženju.
Povremeno se prisjetim soba i kreveta, stanova, kuhinja i kupaonica, ambijenta bez stolice i stola, bez tepiha, rasvjete, začepljene kade ... Koliko toga sam prošla, gdje sam se sve prilagođavala, što mi je gdje nedostajalo, preslagivanja, kutije, koferi, torbe.
Opet sabirem, razmatram i zaključujem, po ne znam koji puta, a to je da od nekih stvari nema bježanja, napuštanja, odlaženja. Od nekih nema uzmaka i pomaka, jer... 'Ništa ti ne znači što odeš, ako u sebi nosiš to od čega odlaziš.'
I eto, to mi sada odzvanja u ušima, prebirem, jer me taj citat dobrano zamislio i odmah sam pomislila na tebe i koliko sam puta odlazila, a zapravo si ti jedina konstanta, dio mene. Baš, kao i sada, dislocirana od svega, od civilizacije, od sebe, ti si i nadalje u meni.
Kako god da sam umorna i drugim obvezama okupirana, kako god me proljeće sad budi, sve nas, ono što se i nadalje događa je, ti mi jedini lutaš mislima, ništa mi nije jasno, zašto, do kada, kako? Svaka zraka sunca, šum vjetra, svaka dalmatinska pisma, lanterna i Prodigy, sve mi te donosi i podsjeća, sve češće zabljesneš u fragmentima i nestaneš.
Svi moji bijegovi, ako ih tako mogu nazvati, od tebe, su zapravo od straha same sebe. Na sve načine sam pokušala te izbaciti iz svih pora, očistiti, obrisati, ali nije išlo, čak ni promjene mjesta rada i boravka. Pojavio bi se ni od kuda, naravno, u mojim mislima. U mojoj mašti, u mojoj glavi.
Što je recept za generalno čišćenje sebe? Vrijeme? Odlazak? Promjena? Pitam se, da li mi sve to treba? Mogu li se nositi s tim? Da li sam jača, otpornija, mudrija, stabilnija da što bezbolnije prođem dok te u maglu sjećanja ne gurnem? Koliko će mi sada trebati vremena?
Ne smijem si dozvoliti više ikada uzurpaciju uma. Uspio si što nitko nikada nije. Tvoja okupacija mojih želja i stremljenja, usmjeravanje da želim što i ti. Moram opstati i biti svoja, bez tebe i nadalje, ali ne po svaku cijenu.
Pročitajte još priča od blogerice Lily Laum
Upravo čitam: 'Ljubav ne poznaje granice, daleko od očiju ne mora značiti i daleko od srca, uz malo truda vaša veza može biti uspješna.'
Bila sam pobornik i zagovornik, da može, nema prepreka, a sada, ne znam što reći, osim da nije uspjelo. Dok smo usklađivali želje, dok smo se upoznavali, maštala sam o našim romantičnim susretima, zagrljajima, poljupcima. Ne znam što je kod tebe bio cilj, ali očigledno si ga postigao ili nisi, pretvrd sam orah, nestao si ljutit. Priznajem, nedostaješ mi, ne mogu te samo tako zaboraviti, još uvijek.
U mom tajnom životu, ti si moja tajna još uvijek, još imam ljubavi prema tebi, priznajem. Krijem te od same sebe, iako prolaziš kroz moja jutra i noći, tu si uz mene, svako malo i mogu sad reći i neprekidno, mudrost kaže da zaboravim, da te izbrišem, ali te čuvam u svom tajnom životu. Jer si mi ti jedina tajna, neostvarena želja.
Odavno sam ti napisala pjesmu u prozi, stvorila sam ju, kada si onako snen, u jat lag-u odmah me tražio, rekao mi tad da se želiš uvjeriti da li je sve bio samo san. Mogu samo reći, sama sebi, da sam te pogodila u živac i nikada poslije nisi htio komentirati kao da se to nije dogodilo. Postao si svjetan nemogućnosti opstanka na daljinu. Napisala sam ti u tvom dijalektu, da ti bude bliže i brže shvatljivo. Samo sam moje viđenje tvoga stanja pretvorila u riječi.
...'otkrivaš sebe, svoje snove imaš, a sada oni imaju boju sliku, lik ... oblik, želje se minjaju polako i tilo ti godpodari i ne možeš više protiv sebe, ne poznaš se i neprekidno misliš što ne bi tribalo, a ipak misliš i uhvatiš se da tražiš zabavu i tražiš put kojim si iša - nema povratka, viruj mi ... sve je kratkog daha, sve brzo gubi prvotni oblik i imaš onoga koga želiš ispred sebe, u magli, a onda sve jasnije i bistrije i krv ti kola i ne možeš se snaći, ubiđuješ se da je greška, okrećeš se drugim stvarima, isti scenario, misli se opet vraćaju i želiš nju, kad shvatiš i prihvatiš, onda je lakše viruj mi ... onda postaješ miran, onda ositiš ruke oko sebe, onda ositiš sve među svojim prstima, ositiš miris i nirvana nastupa, smireno ti misli lutaju i želiš taj mir da potraje vično. I samo ti glazba tutnja izdaleka i vidiš moje bokove i bedra, vidiš moje ruke i osmijeh, vidiš mene i ništa ti nije važno, jer si utonia u san i sanjaš snove koji ti daju snagu za novi dan ... jubim te'...
Ja eto i nadalje pišem, zapisujem snove, ali i ciljeve, na mnogima odavno zapisanim radim. Svjesna sam da te mogu svrstati samo u kolonu snova, na mom imaginarnom popisu, jer sastavni dio si moga tajnoga života. Vrijeme je učinilo svoje, vrijeme liječi sve, vrijeme je saveznik kojega trebam i moram respektirati. Možda moj tajni život bude obogaćen, nikada se ne zna.
Odavno sam shvatila da ništa nije bilo slučajno s nama. Važno je da ne odustajem od sebe, od nadogradnje moga duha, od obnavljanja svake pore moga bića.
