Kako život funkcionira

Objavljeno 31.12.2017.

Putovanje od glavnog grada do krajnjeg juga Hrvatske

Provela sam u glavnom gradu nekoliko dana, spavala sam u jednom apartmanu, što je sad u modi jer svi sve iznajmljuju, odu susjedima spavati ili se već snađu, a prepuste stan. Obavezno je pitanje o namjerama ostanka i kretanja. Zadržavaju si ključ i dolaze kad vas nema ili ima, samo upadaju i odlaze u sobu koja nije dio najma, da si nešto uzmu.


Stan u kojem sam bila je zapravo prepravljen suterenski vešeraj, gdje do ulice je bio maleni otvor 30x30 cm, a do dvorišnog dijela i prozori primjerene veličine.

Što je bila prednost? Imala sam sve da si mogu i nešto skuhati i jesti, npr. šećer, brašno, čaja, ulja, sirće, luka, mrkve, krumpira...

Zaboravila sam si ponijeti šampon, zapravo i nisam htjela da mi se ne razlije po stvarima u koferu, imala sam u kupaoni kao da si došao nekom u goste. Od izvinjavanja da se nije stiglo počistiti jer su prethodnici izašli sat prije, nisam imala koristi... Ostalo je tako sve, nisam imala namjeru čistiti stan, osim onoga što sam koristila, suđe i kada.

Nisam imala volje šetati po glavnom nam gradu, bilo je hladno i kišno, a od 6 sati sam bila na ulici i po cijeli dan s kolegicom po budućem zvanju u autu. Navozile smo se, obilazile mjesta gdje se radi i svagdje je to bilo na svoj način specifično.

Dolazila bih mrtva umorna, nusput u obližnjoj pekari kupila kruha, a u kvartovskom dućanu jaja za ispeći i salamu i malo neke salate. Pila sam enormne količine čaja, da prodišem, da pročistim zadah suterena. Bila sam ljuta na sebe, gdje sam sa svojom astmom stigla.

Ne smijem biti u takvom prostoru, jedva sam dihala, ali sam se trudila gledati prema naprijed. Firma kao i mnoge druge, pola ih ne zna što treba raditi i sve je uvijek posao nekoga drugoga, svako novi je unaprijed za sve greške kriv. Scenario koji godinama kruži posvuda.

Pročitajte još priča od blogerice Lily Laum


Trebala sam za nekoliko dana savladati tečaj kadroviranja, dopisivanja, skladištenja, obračuna plaća, naručivanja, komercijale, prodaje... Eto, mnogo toga znam od ranije,  smislu da znam kako može funkcionirati, bolje od onoga što vidim ali, šutila sam i pokušala što više informacija upiti.

Niz poslova i praznih hodova, ali nije to moj problem, to treba biti problem svakog vlasnika firme, on treba odlučiti kako se može posložiti svaka služba da bude efikasnija i bolja, inače ljudi gube vrijeme i energiju u svojim sitnim zloćama i podmetanju klipova.

I tako sam jedan dan, nakon boravka na ulici od 6 sati ujutro i tramakanja po kiši cijeli dan po cijelom gradu, završila sa koferima na kolodvoru. Predložila sam kolegici da ih smjestim negdje kako bi mi bili pri ruci, a ona se sjetila da ima prijatelja u obližnjem kafiću, ostavili smo ih i otišli.

I onda sam poslije samo došla, javila se i provjerila svoje kofere pa otišla kupiti kartu za 21 sat do krajnjeg juga Hrvatske potom sam pojela neki sendvič, popila soka, kavu iz automata... Pomalo dolazila k sebi i otišla napuniti mobitele i ugrijati se u kafiću gdje su bile stvari pa ravno do perona.

Kiša lije, moja 2 kofera na po 4 točka su mi bila najbolja investicija od posljednje od prije nekoliko godina, a to je električna deka.

Naravno da sam ju ponijela, nikuda više bez nje ne idem. Smjestila sam se, autobus poluprazan ili polupun, ljudi putuju, netko nekamo... Udoban, čist u odnosu na neke, a WiFi i ima i nema ... pokušala sam malo surfati, međutim zaspala sam.

I tako svaki puta kad bih zaspala, kondukter je viknuo gdje smo stali, a stali bi svakih sat do 2 i nema sna. Natjerala sam se da u Lici budem vani samo u đemperu, da se malo smrznem i da mi koža prodiše negdje oko 8 i nešto smo stigli u Dubrovnik, zvala sam prije toga da se dođe po mene čekala sam više od pol sata kiša, bura, neispavana, kavu iz automata sam uzela, da dođem k sebi i napokon smo krenuli do mjesta stanovanja ... o tom hororu pišem kasnije.

Posebna je to priča koja još traje i nadam se ne predugo nemam vremena pisati, nema svrhe da nosim svoj laptop kada ga ne mogu priključiti na postojeću zaštičenu mrežu, samo mobiteli mogu u stanu nema i ima mreže, a toliko budem iscrpljena jer stanuje nas desetak u prizemlju kuće u nekoliko soba, ja sam im svima sad šef mislim da je dovoljno već to što napominjem.

Još priča potražite na stranici zrelazena i blogu lovewithspirt.

Lily Laum




Povezani sadržaj








Kako život funkcionira je blog koji će vas uvesti u različite životne priče i sudbine. Moći ćete pročitati različite teme o tome kako se nositi i kako se suprotstaviti svemu što život sa sobom nosi. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, a kako biste lakše kročili kroz njega zavirite u blog Kako život funkcionira.

Popularno na blogu