Jessica, majka naše šestero djece, ukrcava se na avion dok pišem, odlazi iz grada, iz države, zbog posla na nekoliko dana.
I sada trebam shvatiti:
- tko će kuhati i hraniti moju djecu
- tko će ih odvesti na vrijeme u školu
- tko će izabrati odjeću za odjenuti našoj najmlađoj djeci
- tko će poštovati njihove rutine i pomoći ih zadržati u granicama
- tko će ih zagrliti kada im je potreban zagrljaj , poljubiti modrice i ukloniti ogrebotine
- tko će ih utješiti nakon noćnih mora i pomoći im da ponovno zaspu
- tko će im pomoći riješiti nesuglasice sa braćom i sestrama
- tko će slušati svaki mali detalj kojeg žele prepričati iz svog dana
- tko će podupirati i ohrabriti moje kćeri tinejdžerke u njihovim 'ženskim' problemima
- tko će pokazivati ljubaznost, ljubav, strpljenje, slušanje, suosjećanje, snagu, hrabrost i sve dobre stvari za njih
Tko će učiniti sve te stvari dok im majka nema?
Ja. Eto tko. Jer ja nisam njihova dadilja. Nisam samo društvo za igru. Ja sam njihov tata. Moja je odgovornost da se brinem za njih. I volim to sa svim izazovima.
Ne, kuća se neće raspasti, niti će biti uništena, a djeca neće biti uništena jer je otac zadužen za njih. I ne, ne zaslužujem ničiju posebnu pohvalu i ničije 'Wow, ovaj tata može paziti na svoju djecu'. Samo radim ono što bi svaki roditelj trebao raditi i ono što mame rade svaki dan bez hvale ili klanjanja. Dovoljno je da majka naše djece i ja pokazujemo zahvalnost jedno drugome za sve što radimo za našu obitelj.
Foto: facebook
A.Đ.
