Objavljeno 20.03.2018.

Otvoreno pismo suprugu: 'Trebam više pomoći u odgoju naše djece'

Majka dvoje djece, Celeste Erlach koja vodi blog pod nazivom 'The Ultimate Mom Challenge' je napisala pismo svom suprugu da bi mu objasnila kako joj treba više pomoći u odgoju djece ili će inače puknuti. Pismo je brzo privuklo veliku pažnju na internetu.


'Dragi mužu

Trebam više pomoći.

Sinoć ti je bilo teško. Zamolila sam te da pripaziš bebu kako bih mogla ranije ići u krevet. Dijete je plakalo. Čula sam ga odozgo i moj se trbuh grčio od zvuka, pitala sam se treba li doći dolje i pomoći ti ili samo zatvoriti vrata kako bi mogla dobiti očajnički potreban san. Odabrala sam drugo.

Došao si u sobu 20 minuta kasnije, dok je beba još uvijek mahnito plakala. Stavio si dijete u kolijevku i nježno ju gurnuo bliže mojoj strani kreveta, to je bila jasna gesta kojom si pokazao kako si završio s čuvanjem.

Htjela sam vrištati na tebe. Htjela sam pokrenuti svađu u tom trenutku. Čuvala sam bebu i dijete cijeli prokleti dana. Pripremala sam se buditi cijelu noć kako bi ga hranila. Najmanje što si mogao učiniti je čuvati ga nekoliko sati predvečer kako bi ja mogla pokušati spavati.

Samo nekoliko sati dragocjenog sna. Je li to previše tražiti?

Znam da smo oboje gledali kako naši roditelji ispunjavaju tipične uloge majke-oca dok smo odrastali. Naše majke su bile primarni čuvari, a naši su očevi relativna pomoć. Bili su izvrsni očevi, ali nisu očekivali da provode značajnu količinu vremena na mijenjanje pelena, hranjenje, brigu i skrb oko djece. Naše majke su bile nadarene osobe koje su održavale obiteljsku dinamiku. Kuhanje, čišćenje i podizanje djece. Svaka pomoć od tate je bila dobrodošla, ali neočekivana.

Vidim kako svakodnevno padamo u tu obiteljsku dinamiku, sve više i više. Moja odgovornost da hranim obitelj, čistim kuću i vodim brigu o djeci je pretpostavka, čak i kad se vratim na posao. Za većinu toga krivim sebe. Postavila sam si zadatke koje ne mogu odraditi. A u biti želim. Bez uvrede, ali nisam siguran želim li znati kako bi tjedan dana izgledao kad bi ti to sve obavljao.

Također vidim kako moje prijateljice i ostale majke rade sve to i to dobro. Znam da i ti to vidiš. Ako to one mogu i ako su naše majke mogle, zašto ne mogu ja?

Ne znam.

Možda naši prijatelji glume u javnosti i potajno se bore. Možda su naši majke godinama patile u tišini, a sada, trideset godina poslije, jednostavno se ne sjećaju kako je to bilo teško. Ili možda, to je nešto u što se uvjeravam svakog dana, samo nisam sposobna za taj posao kao i svi ostali. I koliko god se trudim samo razmišljati o tome i zato ću reći: Trebam više pomoći.

Dio mene osjeća neuspjeh za svaku molba upućenu tebi. Mislim i ti pomogneš. Ti si nevjerojatan otac i ti radiš odličan posao s djecom. I osim toga, ovo bi trebalo biti lako, zar ne? Majčinski instinkti, zar ne?

Ali ja sam čovjek, s pet sati sna i umorna sam kao pas. Trebam te.

Ujutro, trebam da mi pomogneš oko našeg dijete dok se ja brinem za bebu, svima pripremam doručak i pijem šalicu kave. I ne, pomoć oko malog djeteta ne znači da će ga staviš ispred TV-a. Znači, paziš da ode na WC, daješ mu doručak, provjeriš ako želi vodu i pripremiš torbu za školu.

Noću trebam sat vremena odmora u krevetu znajući da naš dijete spava u svojoj sobi i da je naša beba pod tvojom skrbi. Znam da je teško slušati plač. Vjeruj mi, znam. Ali ako ja to mogu većinu dana, možeš i ti sat-dva noću. Molim te. Trebam te.

Vikendom trebam više pauze. Vrijeme kad mogu izaći iz kuće i osjećam se kao pojedinac. Čak i ako je to samo šetnja kroz naselje ili odlazak u trgovinu. (...) Trebam te.

Na kraju, moram čuti da si zahvalan na svemu što radim. Želim znati da primijetiš kako je rublje čisto i lijepa večera pripremljena. Želim znati da cijeniš što dojim satima i izdajam dok sam na poslu, a bilo bi mi lakše pripremiti adaptirano mlijeko. Nadam se kako primijetiš da te nikad ne tražim da ostaneš kod kuće kad ideš na sportske aktivnosti. Kao majka, pretpostavila sam da ću stalno biti kod kuće i uvijek na raspolaganju za brigu o djeci dok si vani, hranim se tom pretpostavkom i stalno sam kod kuće.

Voljela bi da sve mogu učiniti sama, bez napora. Voljela bi da ne trebam pohvalu za stvari koje većina ljudi očekuje od majke. Ali mašem bijelom zastavom i priznajem da sam samo ljudsko biće. Govorim ti koliko te trebam, a ako nastavim tempom u kojem se nalazim, puknuti ću. I to bi te povrijedilo, djecu i našu obitelj.

Realno, trebaš i ti mene.'


Foto: pixabay
A.Đ.




Povezani sadržaj