Anne objavu započinje navodima
'- da imamo sreću da ne moramo raditi
- da smo lijene
- da to nije 'pravi' posao, tako da nemamo zbog čega prigovarati'
'No, istina je ta da smo usamljene i preopterećene.'
'Ne možemo same ništa učiniti; otići u kupaonicu, uživati u šalici kave, čitati, a ne možete čak ni biti same dok treći put tog dana peremo govno s hlača jer netko plače ili vrišti pokraj noge.'
'Nema pauze, osim ako ne spavaju, a i tada to vrijeme koristite za čišćenje. Boriš se smisliti razne načine kako nekoga zabavljati 12 sati dnevno. Nosiš istu odjeću nekoliko dana i mirišeš na znoj i suze, ali nema smisla uništavati više odjeće- Zaboraviš što znači biti pojedinac jer se tvoje postojanje sad vrti oko djece.'
'Promatraš zaposlene majke i budeš ljubomorna jer i ti želiš priliku za razgovor s odraslom osobom bez da vas prekidaju. Zaključaš se u kupaonicu i vrištiš u ručnik plačući jer ti treba sekunda da predahneš, i sve to dok dijete lupa na vrata kako bi ušlo.'
'I ja sam nekada osuđivala kućanice, ali sada ih razumijem. I svi koji su rekli kako će biti tu da pomognu, nestaju, a vi ostajete s osjećajem neuspjeha.'
'Moja kuća nije čista, ja nisam čista, suđe nije spremljeno, a već sam danas vrištala, plakala i osjećam krivnju jer moje dijete svjedoči svemu tome. Ali ja sam sama i usamljena' - riječi su kojima Anne završava objavu.
Foto: facebook
A.Đ.