Ponekada se iskreno osjećam kako djeci govorim da zašute i SLUŠAJU.
Poput, zatvorite više svoja mala usta i obratite pažnju na mene.
Stvarno, ja sam Bruce Buffer (spiker UFC događaja) koji komentira ono što želim da ove male knedle rade, dajem im upozorenje za upozorenjem, počinjem od 0 (decibela), ali slušaju li me? Ne, ne slušaju me.
Ne, nitko me ne sluša dok ne eksplodira do 100, moj bijes iznutra.
Mrzim to što se svakog dana pretvaram u histeričnog Batmana kako bi shvatili da sam ozbiljna. Nije važno koliko igračaka ubacim u kantu, koliko prijetnji izgovorim, jedino kada me slušaju je kad izgledam kao da plešem na rave partyju, kad mi lice pocrveni, oči se ispupče i kad vrištim iz dubine pluća.
I muka mi je od toga.
DOSTA.MI.JE.TOGA.
U moje vrijeme, primiš pogled i zašutiš. Ne mrdaš se. Vjerojatno sam se nekada i upiškila.
Moja djeca to shvaćaju kao, učinimo to opet, ali ovaj put glasnije.
Znate, nekada sam tako slatko i tiho govorila da su me ljudi molili da ponovim što sam rekla, sada, više ne znam razgovarati s ljudima bez galame jer sam uvjerena da me ne mogu čuti ako nisam glasna.
Danas me je jedna gospođa u kafiću zamolila da odem zbog svog agresivnog ponašanja jer sam je pitala za dva šećera uz kavu.
Sin me pitao zašto se toliko derem, i moj je odgovor bio 'pa glavni si razlog, dušo, ti...'
Ako postoji zapis za riječi 'stani', 'ne' i 'sada' na 110 decibela, majke bi zauzele prvo mjesto.
Kada bi nas naši mališani samo poslušali kada im prvi put kažemo da nešto naprave, bilo bi puno manje izgubljenih glasova i izdanih recepata za lijekove protiv anksioznosti.
Svi bismo mogli živjeti skladno kada bi upozorenja radila na prvu i ne bi morale brojati do tri.
Iz nekog čudnog razloga, tada nas odjednom čuju.
Ipak budite uvjereni, neću im reći da zašute.
Uzdahnut ću, zavrtjeti očima i ŠAPNUTI - ZAŠUTITE.
Foto: facebook
A.Đ.
