'Prvo što sam pitala kad se moja bebe rodila bilo je 'diše li?', 'je li dobro?'.
Imala sam 12-satni naporni porod. Dok sam se borila da ustanem i zaplakala od bolova, medicinska sestra je ušla u sobi i pitala 'hoćete li dojiti' i stavila izdajalicu na moje osjetljive bradavice. Liječnik je ušao u sobu i pitao 'koliko mlijeka imam' dok sam brisala suze jer sam se mučila. Nisam mogla natjerati prokletu izdajalicu da se zakači. Sestra nije primijetila da plačem i rekla je kako će se vratiti da mi pomogne, i nije se vratila.
Upoznala sam druge majke i naši razgovori su se svodili na djecu, njihovo spavanje i rutine. Nisam čak znala ni njihova imena.
Imala sam sedam posjeta doktora, postavili su mi stotine pitanja. Sva o mojoj bebi.
Jednom su me nešto pitali dok sam bila trudna, ali kada je dijete napustilo moje tijelo, više nije bilo pitanja o meni. Čak se ni sama nisam usudila postaviti pitanje.
Mi nismo samo tijelo. Mi nismo samo posuda. Mi nismo stari život koji se odbacuje kako bi služio svrsi stvaranja novog života. Mi nismo samo majke, žene u pozadini koje sve drže pod kontrolom.
Ti si emocionalna stijena, ti si posljednji poljubac za laku noć, ti si nečiji svijet i kad se ne znaš nositi s tim i kad nisi sretna.
Nakon troje djece sam naučila da me nikada nisu pitali 'kako si' i da podignem ruku i kažem 'nisam dobro', 'ne mogu više'.
Manje brinemo o sebi i to je vidljivo u činjenici da je prvo pitanje koje postavimo nakon poroda 'je li dijete dobro?' Dok bi se uz to trebale pitati i jesmo li mi dobro. Kada to učinimo, dajemo drugima dozvolu da učine isto.
Kada se beba rodi, rodi se i majka. Zato pitajte i nas, pitajte nas često 'jesi li dobro?'. Nekad ćemo reći kako smo dobro, nekad kako nismo. Ali nemojte prestati pitati, čak i nakon što dijete napusti gnijezdo.'
Foto: pexels, facebook
A.Đ.
