Objavljeno 07.11.2018.

Iskreno o majčinstvu: Bok, moje ime je mama!

Majčinsto je uloga koja bez obzira na sve ponekada može biti iznimno naporna. Jedan je žena otvorila svoju dušu i opisala kako je biti mama, ona koja je zaboravila svoje pravo ime.

Bok, moje ime je mama. Ima dana kada zaboravim svoje pravo ime. Zaboravim da sam osoba izvan uloge majčinstva. Moj dan započinje i završava beskrajnim majčinstvom. Mama. Mamica. Mama. Moje misli su usredotočene na ono što je sljedeće. Tko dolazi sljedeći. Što trebam sljedeće učiniti. Koji račun trebam platiti. Nahraniti dijete. Promijeniti pelene. Obući ih. Ponovno presvući. Maziti bebu. Voljeti ih. Bok, moje ime je mama. Izvan kuće. U automobilu. Nemoj zakasniti u školu. Nemoj zakasniti na ples. Pokušaj razgovarati sa ženama tako da ne misle da si kučka. Nisam kučka, samo ne znam što bih rekla. Mazi bebu. Pridrži dijete. Poljubi ih. Vrati se u automobil. Rastuži se. Odmori. Pripremi hranu. Promijeni odjeću. Počisti. Bok, moje ime je mama.

Nisam razgovarala s drugom odraslom osobom osim sa svojim suprugom, tjedan dana. Nisam ni sigurna da li to želim, zbog moje anksioznosti, ali osjećam kako bi trebala. Odem u trgovinu i osjećam se poput duha koji hoda između redova, potpuno nevidljiva i nečujna. Bok, moje ime je mama. Prijateljice me još zovu, većina njih još nema djecu. Pokušavam biti stara ja, ona s imenom. Pokušavam slušati njihove planove za vikend. Sjećam se toga. I tražim ih da me zovu da se družim s njima iako znam da neću moći ići. Bok, moje ime je mama.

Kada odvojim vremena za prijateljice, povedem bebu jer znam da me treba. Bila sam trudna tri godine. Moje tijelo nije moje. Nisam ošišala niti obojila svoju kosu više od godine dana i nedavno sam si kupila traperice (što nisam učinila 4 godina). Prvo djeca. Depresija uvijek vreba i čeka da se izgubim. Da potpuno zaboravim tko sam. Zarobljena sam u rutini majčinstva. Biti kod kuće i nemati se gdje skriti, otići, nešto napraviti, opustiti se. Nezahvalan je to posao. Nevidljiva sam i nitko me ne čuje. Ne primam plaću. Ne mogu napustiti posao. Ne vozim se s posla i na posao sama. Skoro četiri godine spavam i budim se na poslu od kojeg nema bijega. Kada suprug dođe kući uvijek sam mnom dijeli nove priče. O kolegama. Ljudima. Smiješnim situacijama. Novim osobama koje upoznaje. Ja ponavljam istu priču svakog dana. Kako je slatka beba bila, koji film smo gledali, nešto novo što je dijete reklo, što smo jeli za ručak. Bok, moje ime je mama.

Pročitaj knjigu. Prošetaj. Vrijeme je za kupanje. Obuci pidžamu. Reci laku noć, volim te, jako, jako. Zatvorim oči. Dobro jutro. Uzimam bebu. Presvlačim odjeću. Niz stepenice, uz stepenice. Vrijeme doručka. Operi posuđe. Bok, moje ime je mama. Moje samostalno vrijeme je užurbano. Trčim na tuširanje, žurim obaviti kućanske poslove, jedem na brzinu. Uvijek žurim kako bi sve brzo obavila i brinula se o ostalima.

Tijekom godina se izgubiš. Biti majka je je*eno teško. Iscrpljujuće. Ali stvar je u tome. Vide te. Svi te vide. Vide te umorne oči. Vide neugodan izraz na licu. Iako se osjećaš nevidljivo. Tvoja djeca te vide. Ona vole poljupce, šetnje, večere i iste priče. Prijatelji te vide. Obitelj te vidi i partner te vidi. I misle kako si zakon majka iako to ne govore na glas. Ali ponekada to želimo čuti. Dozvolite si toplu kupku, kupite novu odjeću, počastite se nečim posebnim, jedite same, pronađite svoju oazu mira. Pozovite prijateljice, razgovarajte s njima. Biti majka je teško. JAKO TEŠKO. Nemojte se utopiti. Sjetite se svog imena, onoga što volite i onoga što jeste. Bok, moje ime je mama..

Foto: pixabay





Povezani sadržaj



Komentiraj