'Mojoj kćeri na dan njezina posvojenja,
Nazvala sam te po oznaci, sveto ime, 'kći' mnogo puta. Ali danas je drukčije.
Danas nema prefiksa, podteksta, vrste, kao što je bilo prije. Nisi moja udomljena kći, ne volim te 'kao da si moja'. Danas si potpuno i zauvijek moja kći.
Dovezli su te u naš dom, spustili u našu obitelj, a mi smo te odlučili voljeti kao kćer. Odabrali smo to prije nego što smo imali priliku zaljubiti se u tebe. No, dogodio se pada. Nakon ulaska u našu obitelj, ublažila si naše živote i srca. Formalnosti našeg 'privremenog' odnosa koji je regulirala država i sudovi izblijedila je.
Kad sam rodila vašeg brata i sestru, postala sam majka i voljela ih kao što majka voli. Jedan trenutak nisu bili ovdje, a sljedeći sam ih voljela više od života. Danas nije tako.
Danas me ovo više podsjeća na mene kad sam se udala za vašeg oca. Upoznala sam ga. Zatim sam se zaljubila u njega i znala kako želim provesti ostatak svog života s njim. A onda je došao dan kada je to postalo službeno. Papiri su bili potpisani, prezime promijenjeno, ali nisam ga voljela više nego dan prije. Bilo je isto. Bila sam ista. Ništa se nije promijenilo. Ali sve je. Nakon tog dana pripali smo jedno drugome, službeno, zauvijek.
Danas je naš dan, drage moje, kad vas odvodim kao svoje kćeri, kad se zavjetujem da ću vas voljeti zauvijek. Danas je naš dan kada se ništa i kada se sve mijenja.
Vjerujem da je od danas naša obitelj potpuna. Da ćemo nas šestero biti na ovoj obitelji zauvijek. Koliko ja mogu vidjeti, naša rastuća obitelj je završila rast. Možda griješim. Možda će se drugi pridružiti ovoj našoj maloj jedinici. Ali znam, znam, da bez obzira na to mi smo sada obitelj. Zauvijek.
Ovaj dan, dan posvajanja, jedan je od najsretnijih dana mog života. Danas postajem tvoja majka. Danas postaješ moja kći.'
Foto: fosterthefamilyblog
A.Đ.
