Objavljeno 19.07.2021.

Recenzija: 'Život i djelo', Benjamin Moser

Kada je Benjamin Moser nakon punih sedam godina stavio posljednju točku na Pulitzerom nagrađenu biografiju Susan Sontag, jedne od najistaknutijih spisateljica dvadesetog stoljeća, znao je kako je završio tek s jednim dijelom priče o životu ove iznimne žene.

Naziv djela: “Sontag: Život i djelo”
Ime autora: Benjamin Moser
Naziv izvornika: “Sontag: Her Life and Work”
S engleskog prevela: Senada Kreso
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Buybook

'Ona je pokazala kako ostati usidren u dostignuća prošlosti i pritom prigrliti vlastito stoljeće… Podijeljenom svijetu donijela je podijeljeno biće.'

(“Sontag: Život i djelo”, Benjamin Moser)

Njezina se karizma i rad koji su ostali iza nje granaju u još mnogo smjerova. A o svakome od njih mogla bi se napisati nova priča, posve drukčija od prethodnih. Poput mitskog boga Janusa, Sontag je imala dva lica - na jednom je svijet vidio njezinu ljepotu i slavu, dok se na drugom krio istinski izvor njezine privlačnosti – Susanina posvećenost estetici samodiscipline.
Kozmopolitski duh gonio je neshvaćenu djevojku iz provincije kroz brojne svjetove, uzdizao ju do trona newyorškog visokog društva, učinio je simbolom jednog vremena, no nikada nije uspio posve izbrisati nesigurnost i stare strahove Susan Lee Rosenblatt, astmatične djevojčice koja je žudjela za majčinom ljubavi. Vanjska preobrazba bila je nesumnjivo zapanjujuća, jer Sontag je bila jedan od onih genija koji je na svojoj genijalnosti neprestano radio, promišljao je, usavršavao, ali unutrašnji se kalupi nisu dali tako lako razbiti. Istraživanje i borba s vlastitom seksualnošću, strah od napuštanja i smrti bili su antagonizam njezinom pisanju, aktivizmu, žrtvovanju za kulturu kojoj je toliko težila. 

Neiscrpna fascinacija likom i djelom Susan Sontag možda leži, kako za Benjamina Mosera, tako i za ostatak svijeta, u postojanosti vizije Sontag kao kulturne ikone, primjera kako jedna žena treba razmišljati i progovarati u javnosti, čak iako njezino razmišljanje ili pisanje nisu baš uvijek bili posve dosljedni. Od propitkivanja tko je Susan Sontag bila, mnogo je intrigantnije pitanje otkud tolika opčinjenost njezinom osobom; kako je moguće da netko poput nje zauzme tako važan, prestižan položaj u američkoj književnoj kulturi, i da ova markantna tamnokosa žena uspije intelektualnu ozbiljnost i rigidnost preobraziti u gotovo erotski spektakl. Koju ljudsku potrebu je njezina prisutnost uspijevala zadovoljiti? Onu za kulturom, skandalom, razmišljanjem izvan općeprihvaćenih okvira? 

''Budeš li toliko čitala, nikad nećeš naći muža”, savjet je koji je Susan dobila kao srednjoškolka i koji se, iako pretjeran, ipak pokazao djelomično točnim – na svijetu doista nije bilo mnogo osoba poput nje. 

'Sontag je imala tek trideset i dvije godine kad je primijećena za stolom za šestero u otmjenom restoranu na Manhattanu: “Gospođica Bibliotekarka” – kako su tako njeno načitano privatno ja – na ravnoj nozi s Leonardom Bernsteinom, Richardom Avedonom, Williamom Styronom, Sybil Burton i Jacqueline Kennedy. Bila je to Bijela kuća i Peta Avenija, Hollywood i Vogue, Njujorška filharmonija i Pulitzerova nagrada: najglamurozniji krug ljudi u Sjedinjenim Državama i, zapravo, u svijetu. Bio je to krug kojem će Sontag pripadati do kraja svog života.'

(“Sontag: Život i djelo”, Benjamin Moser)

Susan Sontag do smrti je čuvala “dva privatna filma snimljena tako starom tehnologijom da ih nikada nije uspjela pogledati” ; na njima su, naime, bile jedine pokretne slike na kojima su njezini roditelji, one na kojima će vječno ostati zajedno i, što je najvažnije, blizu Susan čiji je cijeli život bio obilježen strahom od napuštanja i “onim što ga je pratilo, nagon da napusti one za koje je strahovala da će nju napustiti”. Susanina majka Mildred, emocionalno distancirana žena koja “nikad nije istinski znala kako biti majka”  i koja je, nakon smrti Susanina oca Jacka, “postala nesposobna nositi se sa svijetom”, svojoj je kćeri u naslijeđe ostavila sjećanje indiferentnosti, sebičnosti i gotovo okrutno neopterećivanje pojedinostima (smrt oca tajila je kćerima mjesecima; Susan nije znala datum, uzrok smrti, nije nazočila sahrani, nije znala gdje mu se nalazi grob), a posljedica toga bila je Susanina nemogućnost prihvaćanja kako očeve smrti, tako i poimanja umiranja kao takvog. “Tema lažne smrti” i “neokončane boli” prožet će njezine brojne romane, filmove i priče; svom je snagom uma priželjkivala da bol ne postoji, “da ne postoji stvarnost najbolnija od svih, smrt”.

Susan se neprestano htjela svidjeti majci, zadobiti njezinu ljubav, no “ropsko obožavanje” sudaralo se s apsolutnim razočaranjem u majku kao osobu koja je samo trebala činiti ono što i sve majke – voljeti je, što je Susan u njezinom kasnijem privatnom životu i, posebice u ljubavnim odnosima, neizbrisivo žigosalo samo jednim – uvijek je ostala “kćerkom svoje majke”. Kada je i sama, u devetnaestoj godini, postala roditeljem, sa profesorom Philipom Rieffom dobivši svoje prvo i jedino dijete, sina Davida, njihov je odnos učinila istovjetnim onim koji je imala s vlastitom majkom. Većinu vremena nije “bila tu za njega, a onda bi ga stavljala pred teške pedagoške zahtjeve.” Zabranivši mu dječju literaturu i umjesto nje inzistiravši na Voltaireu i Homeru, Davida je prisiljavala na podizanje njegova intelektualnog nivoa kako bi joj mogao biti društvo. I upravo je stvaranje tog odnosa potrebe i ovisnosti, obožavanja i prijezira bio obrazac koji joj je majka Mildred urezala duboko u genetski kod. Samo kada bi se i Mildred i, godinama poslije, Susan, učinilo kako ih njihovo dijete želi napustiti, pokazali bi mu koliko im je važno. Sama Susan svoj je odnos sa sinom najbolje opisala priznavši kako je posve prirodno da su ona i David toliko slični kada su imali istu majku. No, iako je odnos s vlastitom majkom oblikovao važan dio njezine ličnosti i kasnijeg života, Susan je bila mnogo više od toga.

'Sontag nije bila mistik. Svijet je razumjela kroz sredstvo koje su mnogi umjetnici odbacili: istrošenu i nečistu posudu jezika.'

(“Sontag: Život i djelo”, Benjamin Moser)

Susan Sontag bila je kompleksna osoba i pokušati detaljno predstaviti preko sedam stotina stranica dugu Moserovu biografiju pothvat je koji se izlaže realnoj opasnosti nenamjernog propuštanja iznimno važnih stvari. No, kad bi iz Susanine priče “iščupali” neke iznimne trenutke, možda bi uspjeli sastaviti okvir mozaika koji će svaki čitatelj složiti onako kako sam doživi turbulentan život Susan Sontag.

Jedan od takvih trenutaka dogodio se 1949., kada je Sontag, zajedno sa dvojicom prijatelja, posjetila slavnog Nobelovca Thomasa Manna, “ostarjelog boga u egzilu”, a taj je susret, unatoč određenom razočaranju (s autorom je razgovarala o njegovoj knjizi “Čarobni brijeg” te zaključila kako su “autorovi komentari svojom banalnošću iznevjerili njegovu knjigu”) na mladu Susan ostavio toliki trag da je tog trena počela zapisivati svoje dojmove o istome. No, nije ih dovršila sljedećih četrdeset godina kada će 1987. objaviti “Hodočašće” - priču o ovom susretu, ali i “o svekolikom prerano odraslom djetinjstvu djevojke koja će se, snagom svoga divljenja slavnim prethodnicima, s vremenom katapultirati u njihove redove”. 

U priči se skrio još jedan velik trenutak - prijateljstvo s Merrillom Rodinom, mladićem koji je “dovoljno volio Stravinskog da s njom igra igru: Koliko bi još godina života za Stravinskog moglo opravdati naše umiranje sada, na licu mjesta? Dvadeset godina je lako. Tri godine bi bilo premalo da zamijeni njihov ‘bezvrijedni život kalifornijskih srednjoškolaca’. Dobro, onda četiri? ‘Da’, napisala je. ‘Da bi se Stravinskom dale još četiri godine, svatko od nas dvoje bio je spreman umrijeti, tada i istog tog trena.”

Ova kratka crtica iz bogatog života Susan Sontag otkriva gotovo cijelu srž njezinog stvaralaštva – od samih početaka pa sve do postavljanja predstave “Čekajući Godota” u ratnom Sarajevu (čija će heroina s onu stranu rata i stradanja ostati do kraja života, pa i posthumno, kada je njenim imenom nazvan trg ispred sarajevskog Narodnog pozorišta), gdje je došla “da dokaže ono u što je cijeli život vjerovala: da za kulturu vrijedi umrijeti.” A tu publiku, tada, u tom silnom trenutku stradanja, nije se moglo prevariti. Glumci su igrali ne znajući hoće li doživjeti sutrašnji nastup. Glumilo se pred ranjenicima, u bolnici, na drugom katu, “dok su ljudima u prizemlju odsijecali noge, ljudima koji su doslovno gubili život, vrišteći”. Susan Sontag postavila je predstavu koja se igrala još dugo nakon što su se ugasila svjetla pozornice; predstavu koja je poslala snažnu poruku u svijet dokazujući kako sraz kulture i snajperske vatre traži jednako saginjanje - u slučaju kulture čovjek se saginje u strahopoštovanju pred porukom koju ona nosi, kod snajperskog metka saginje se u strahu od smrti učahurenoj u njemu.

'Ako je sudbina modernog umjetnika - moderne osobe - biti svjestan da se Godot neće pojaviti , to ne znači da ta osoba nije potrebna, da ne može promijeniti stvari. Sontagina odlučnost da promijeni stvari učinila ju je izuzetnom.'

(“Sontag: Život i djelo”, Benjamin Moser)

“Mračna dama” američkog visokog društva, žena kojoj su se divili mnogi, koju su istinski razumjeli rijetki i čija se “žudnja da vidi pravilno - što je najupornije pitanje u cijelom njezinom djelu – borila s njenim nepovjerenjem u neizbježne distorzije koje u sebi kriju metafora i predstavljanje”, kulturi je u naslijeđe ostavila nešto mnogo izuzetnije od vlastitih radova. Njezina se slava temeljila na nepostojanju presedana. “Ona nije imala prave prethodnike. I mada će mnogi sebe oblikovati prema njenoj slici, njenu ulogu nitko nikad neće uvjerljivo preuzeti: stvorila je kalup, a onda ga razbila.”

Još recenzija potraži na:

Biljana Gabrić





Povezani sadržaj



Komentari:

Juliakay prije 6 dana:

I am taking in substantial income two Hundred$ online from my PC. A month ago I GOT check of almost $31k, this online work is basic and direct, don't need to go OFFICE, Its home online activity. ———->>>bit.ly/3rlomGV

MiriamJohnson 20.07.2021.:

Evo mogućnosti za posao za sve! Zbog Corone radite iz udobnosti svog doma, na računaru, a možete raditi i sa svojim radnim vremenom. Ovaj posao možete raditi kao honorarni ili kao puno radno vrijeme. Možete zaraditi do 1000 američkih dolara dnevno zahvaljujući jednostavnom radu na webu. Jednostavno je, samo slijedite upute na početnoj stranici,pročitajte pažljivo od početka do

kraja Provjerite detalje ........ W­W­W.P­A­Y­B­U­Z­Z­1.C­O­M

Komentiraj



Najčitanije

Popularno na blogu