Naziv djela: "Žene koje kupuju cvijeće"
Ime autora: Vanessa Montfort
Naziv izvornika: “Mujeres que compran flores”
Sa španjolskog prevela: Silvana Roglić
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Fraktura
'Kad si zadnji put učinila nešto prvi put?'
('Žene koje kupuju cvijeće', Vanessa Montfort)
Pa, iako posve različite, baš kao i cvjetovi "Anđelovog vrta", cvjećarnice koju vodi tajanstvena i posebna Olivia te u kojoj se gotovo svakodnevno susreću, jedno im je ipak zajedničko - svaka od njih jednako žudi za nečim novim, za trenutkom u kojem će njihov život promijeniti smjer i, na koncu, možda promijeniti i njih.
Marina je "suvozačica", žena koja je svojevoljno prihvatila sporednu ulogu u vlastitom životu te, nakon smrti supruga, našla izgubljenom u životu koji je "predstava bez probe. Gola premijera". Baš kao ljubičica, cvijet koji personificira svu njezinu stidljivost i poniznost, i Marina vječito balansira između opasnosti od utapanja u vlastitim strahovima i bojazni od venuća uslijed života lišenog izazova. No, dolazak u "Anđelov vrt" i posao cvjećarice koji joj daje zagonetna Olivia, mijenja sve.
'Pesimist se žali na vjetar.
Optimist se nada da će se promijeniti.
Realist osigurava jedra.
A to ću i ja činiti. Osiguravati jedra.
U tome počiva razlika između nastaviti živjeti i utopiti se.'
('Žene koje kupuju cvijeće', Vanessa Montfort)
Za razliku od Marine, Cassandra je “superžena” ; poslovni uspjeh njezin je imperativ kojim kompenzira osobne padove, dok je neovisnost kojoj toliko teži sprječava vezati se za ikoga dovoljno dugo da bi našla mir. Njezin je cvijet plava orhideja, simbol smirenja koje joj toliko nedostaje.
Gala, baš poput morske nimfe Galateje, vjeruje kako ženi na ovom svijetu pripadaju sva prava, osim prava da ostare. Skrivena iza bijelog irisa, izvor svoje mladosti pronalazi u uspješnom, upornom, ali površnom i neispunjavajućem koketiranju.
'Mozak se razvija i stari, ali srce zauvijek ostaje dijete sve dok ne prestane kucati. Zato se i možeš ponovo zaljubiti, zato što o tome odlučuje srce. Kad te nešto zaboli, to zapravo registrira mozak, on zaboravlja ili ne, on racionalizira kako bi to nadvladao.
Srce samo pati. Ne nauči lekciju. Kad si ne damo priliku da se zaljubimo, to je zato što nas razum koči i minira zadatak prije nego što njega dođe. Ali srce ne.'
('Žene koje kupuju cvijeće', Vanessa Montfort)
Spojene jezikom cvijeća i osjećajima žena koje duboko u sebi znaju da mogu više, posljednja dva cvijeta ovog nesvakidašnjeg ženskog “buketa” su slikarica Aurora – “Trpiružica”, kako je Montfort naziva, čija je jačina ljubavi uvijek razmjerna boli koju svojevoljno trpi te ju neumorno slika cvjetovima nevena i Victoria koja je dostojna svog pobjedonosnog imena u svim segmentima života, no istodobno zatočena u iskušenju koje prikriveno zaziva cvjetovima ukrasne dunje – barem jednom osjećati se slobodnom. Jer pobjednik je uvijek sam.
'I tad ugledam kako se nešto odvaja od površine mora. Kao komad plavetnila koje se diže u zrak. Ali leti prema meni. Leptir leti do broda, leti nad njime nekoliko trenutaka, prati ga i boreći se protiv vjetra svojim snažnim i prozirnim krilima uspijeva se smjestiti na jedro koje je preživjelo oluju.'
('Žene koje kupuju cvijeće', Vanessa Montfort)
Cervanteovski ambijent madridskih ulica i zakutaka, magični opisi “Anđelovog vrta” u kojima vas na trenutke doista zapahne taj miris mokre zemlje i u kojem je “iz svake rupe, uz kojekakve izlike, izvirao život u vidu biljke” i nepretenciozno, ali poetično okarakterizirani glavni likovi, čine “Žene koje kupuju cvijeće” romanom u kojem uživate baš kao i u lijepom cvijeću. Španjolska spisateljica Vanessa Montfort napisala je djelo o snazi ženskog prijateljstva, njegovoj čudesnoj moći da bude lijek, utjeha i vjetar u leđa; roman u kojem će svaka žena pronaći dio sebe, prepoznati barem jedan fragment vlastitog života. I neminovno saznati kako je samo jedan preduvjet za vlastito ispunjenje…
'Nikad nemoj prestati sanjati.'
('Žene koje kupuju cvijeće', Vanessa Montfort)
