Ime autora: Amélie Nothomb
Naziv izvornika: “Soif”
S francuskoga prevela: Marija Paprašarovski
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Vuković & Runjić
'Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: ‘Žedan sam.'
(Evanđelje po Ivanu – Iv 19,28)
Prema Ivanovom evanđelju, jedna od posljednjih rečenica raspetog, umirućeg Isusa bila je “Žedan sam”. Upravo su te riječi – tako prizemne, tako posve ljudske, bile spiritus movens novog romana francuske spisateljice Amélie Nothomb. “Žeđ” je intimna ispovijest Spasitelja osobno; njegovi posljednji sati prije i nakon raspeća natopljeni strahom, znojem, suzama i čovječnošću.
'Čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano.'
(“Žeđ”, Amélie Nothomb)
Isus Krist u “Žeđi” se po prvi i posljednji put ispovijeda nama – ne skriva razočaranje onima koji su ga izdali, iznevjerili; “njegov spokoj nije istinski”, jer ne razumije “narav onoga što ih je obuzelo u trenutku kad su ga blatili”. U mučnom vremenu koje prethodi izvršenju smrtne kazne, Krist prebire po tkanju svog života, sjećanjima i spoznajama duboko usađenima u njegovu čovječnost koja je, unatoč čudima koja je činio, ostala nepatvorenom, netaknutom. “Imati tijelo najbolje je što se može dogoditi… Najveće radosti u životu upoznao sam zahvaljujući tijelu”, zaključuje ogoljen i sam na hladnom podu tamnice istodobno strahujući od muka koje će mu to isto tijelo priskrbiti izmučeno i raspeto na križu. No, zazire od čuda, prihvaćajući neizbježno. Smrt je izvjesna i dokučiva, a njegovo utjelovljenje koje mu je dalo težinu, opet će se, nakon prelaska granice između smrtnog i vječnog, u duhu premještati bez prepreka, bivajući zauvijek.
'Bio sam čovjek dovoljno dugo da bih znao kako se neki osjećaji ne mogu zatomiti. Važno je pustiti ih i ne pokušavati im se suprotstaviti: tako ne ostavljaju nikakva traga.
Prezir je uspavan zloduh. A zloduh koji ne djeluje ubrzo zakržlja. Kad ste na sudu, riječi imaju snagu čina. Prešutjeti prezir značilo je spriječiti ga da djeluje.'
(“Žeđ”, Amélie Nothomb)
Žeđ, ljubav i smrt tri su glavna obilježja utjelovljenog Boga, a Amélie Nothomb analizira ih bez velike ceremonije, bez uljepšavanja – pripovijeda o njima ljudski – sa strahom, očajem i dvojbama. Isusu Kristu udahnula je novi život, podarila mu tijelo i dušu, a čitateljima pružila priliku na drugačiji način promotriti taj isti život, ljudskim osjetilima proći kroz sva njegova čuda, upoznati izdajničke Jude i nevjerne Tome, spoznati dubine majčinske ljubavi i drhtaje pred ljepotom Marije Magdalene. Nothomb ne poriče evanđelja, ne bježi od svete riječi, ne poništava vjeru, no sagledava jedan život i jednu smrt, toliku važnu i temeljnu za sve ono što zovemo vjerom, na drugačiji način.
Vješto kombinirajući gotovo Proustovske reminiscencije i evanđelja, autorica božansku poruku ostavlja snažnijom no ikada, ali bez klišeja. Pa iako “Žeđ” možda neće biti štivo koje će odgovarati svakom čitateljskom ukusu (jer Bog, ljubav i smrt uvijek su teme oko kojih će se različiti osjećaji i mišljenja sukobljavati u bespoštednoj borbi), nikako mu se neće moći poreći sva dubina misli u kojima nas utapa Amélie Nothomb. Sve ostalo bit će podložno našim osobnim uvjerenjima. A i 'treba prihvatiti tu tajnovitost: ne možete pojmiti što drugi vide na vašem licu'.
'Vjera je stav, a ne ugovor', zaključuje Nothomb, a 'Žeđ' ispovijest koju možda čitamo očima, no uistinu vidimo jedino srcem.
'Iskušajte to iskustvo: nakon što budete dugo krepavali od žeđi, nemojte pehar vode popiti odjednom. Srknite samo jedan gutljaj, zadržite ga nekoliko trenutaka u ustima prije nego što ga popijete… A taj neopisivi trenutak kada netko žedan usnama primiče pehar vode, to je Bog.'
(“Žeđ”, Amélie Nothomb)
