Naziv djela: “U vrtu čudovišta”
Ime autora: Leïla Slimani
Naziv izvornika: “Dans le jardin de l’ ogre”
S francuskog prevela: Vlatka Tor
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Fraktura
'Ne sjeća se ničega točno, no muškarci su ono jedino što određuje njezinu egzistenciju. Uz svako godišnje doba, svaki rođendan, svaki događaj u njenom životu ide po jedan ljubavnik nejasnog lica. Usred njene amnezije lebdi umirujući osjećaj da je kroz žudnju drugih proživjela tisuću egzistencija.'
('U vrtu čudovišta', Leïla Slimani)
Stvorena je Adèle. Antiheroina, jedna od onih s kojom ne suosjećate, ali ju istodobno niti ne osuđujete. Zarobljena u limbu svoje seksualne ovisnosti, pred nama se otvara u svoj svojoj opscenosti, gadljivosti i posve ljudskoj, gotovo ganutljivoj potrebi za ispunjenjem i smislom.
Adèlina lakoća postojanja sa svakom stranicom uistinu postaje nepodnošljiva, držeći je svojevrsnom taokinjom vlastitog razvrata – čudovišta s kojim je živjela; koja je živjelo u njoj, njezino tijelo pretvaralo u vječito neispunjenu posudu koja je, zjapeći prazninom, grabila pohotne poglede, prljave misli i gotovo životinjska spajanja sa rijekama nepoznatih muškaraca.
'Vrlo je brzo shvatila da žudnja nije važna. Nije željela muškarce kojima je prilazila. Nije žudjela za tijelima, već za situacijom. Da je posjeduju. Da promatra lica muškaraca dok svršavaju. Da je ispune. Da kuša tuđu slinu. Odglumi epileptični orgazam, bestidno svršavanje, životinjski užitak. Da noktiju umazanih krvlju i spremom gleda muškarca kako odlazi.'
('U vrtu čudovišta', Leïla Slimani)
Slimani ne odolijeva kroz Adèle otkrivati nam pakao običnosti s kojim se njezina junakinja suočava i od kojega bježi - života “kakav treba biti”, kakav se očekuje; ali i istodobno ukazati na to koliko i sam pakao može postati uobičajen – situacije u kojima se budi gola “s nosom u prepunoj pepeljari” i u kojima joj se “gadi vlastito tijelo koje ju izdaje”, no priznajući kako je “sama to htjela”. Suprug Richard i sin Lucien na trenutke se čine poput stvari, nužnosti koje su morale biti dijelom njezina života kako bi se uklopila u kalupe, očekivanja.
'Lucien je teret, obveza na koju se teško navikava… Ljubav je tu negdje, uopće ne sumnja. Još malo nedorađena, žrtva svakodnevice. Ljubav koja nema vremena za samu sebe. Adèle je rodila iz istog razloga iz kojeg se i udala. Radi pripadnosti i da bude poput svih ostalih.'
('U vrtu čudovišta', Leïla Slimani)
“U vrtu čudovišta” roman je o seksualnoj ovisnosti, o autodestruktivnosti, o potrazi za ispunjenjem u vanjskom, umjesto u sebi. Lišen je potrebe za empatijom, barem u onoj mjeri u kojoj bi se očekivalo da je glavna junakinja traži; ne daje čudotvorne rasplete i utješne preokrete. Pa i kad istina ispliva ispod brojnih ljubavnika i bezumnih seksualnih avantura, umjesto grižnje savjesti osjeti se tek okus rezignacije i olakšanja. Privid života lišenog objašnjenja i opravdanja.
'Ovo nije kraj, Adèle. Ne, ovo nije kraj. Ljubav nije ništa drugo doli strpljenje. Beskrajno odano, mahnito, okrutno strpljenje.'
('U vrtu čudovišta', Leïla Slimani)
