Objavljeno 09.03.2020.

Recenzija: 'Rastapanje', Lize Spit

Kada je Eva de Wolf sa velikim blokom leda spremljenim u prtljažniku svojeg automobila krenula put rodnog Bovenmeera, izmišljenog sela negdje u Belgiji, dalo se naslutiti kako „Rastapanje“, roman prvijenac mlade belgijske spisateljice Lize Spit, nije tek obična priča o odrastanju.

Naziv djela; “Rastapanje”
Ime autora: Lize Spit
Naziv izvornika: “Het Smelt”
S nizozemskog prevela: Maja Weikert
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Hena com

'I kod stvari koje ih zanimaju, i kod stvari koje ih itekako zanimaju, ali za koje ne nalaze prave riječi, ljudi reagiraju slijeganjem ramena. Svaki put mislim da bi se hitno trebao izabrati neki novi dio tijela za to, u krajnjem slučaju neka druga gesta. U anatomiji ramena, za razliku od anatomije obrva, nema dovoljno mjesta za nijanse.'

Tjeskobni, a opet čudno mirni i distancirani, Evini unutarnji monolozi i sjećanja uvijaju se i stežu oko čitatelja baš poput omče koju je zloslutno u radionici kuće čuvao njezin otac,  a sama Eva pripovijeda bez gorčine i patetike. Njezine su tajne skrivene ispod mirne vanjštine Bovenmeera, u kojem je sve uobičajeno i normalno, no zapravo ništa nije onako kako treba biti.

Tajne su skrivene u prijateljstvu „tri mušketira“ - Eve, te dječaka Pima i Laurensa – rođenjem usmjerenih jedno na drugo (naime, te 1988. u Bovenmeeru na svijet je došlo tek troje djece); skrivene su u Evinoj disfunkcionalnoj obitelji – roditeljima čiji je osjet postojanja uvjetovan izbjegavanjem trezvenosti; mirnom starijem bratu Jolanu,; neprilagođenoj Evi koja ispašta radi smrti Jolanove nesuđene sestre blizanke, umrle još u majčinoj utrobi; najmlađoj sestri Tesje koja živi u sjeni svog opsesivno kompulzivnog poremećaja. Sakrile su se i u smrti Pimovog brata Jana koji se tog srpnja 2002. sa životom pozdravlja izdišući u gnojnici punoj životinjskih fekalija, no čiji se posljednji dah još dugo osjeća na potiljcima onih čije je živote dotaknuo.

Eva je jedan od dječaka; Pim i Laurens niti u jednom je trenutku ne doživljavaju kao žensko. Ona je naizgled bez spola, pozvana sudjelovati u njihovim dječačkim, tinejdžerskim pothvatima kao pasivni promatrač, tihi pratitelj. Njihovo je druženje generacijski nametnuto; prihvaćaju ga bez propitkivanja,  bez prevelikih osjećaja, bez prevelike bliskosti, no sigurno su utočište od svijeta koji Eva naziva domom. Njihov se svijet polako ljulja na ustajaloj površini Bovenmeera, no  otkrivanjem svijeta spolnosti dječaci se mijenjaju i uvlače Evu u aktivnosti nerijetko seksualne naravi. U njima igraju bizarnu igru ocjenjivanja lokalnih djevojaka postavljajući im određene zagonetke čije nerješavanje zahtijeva njihovo razodijevanje i slično devijantno ponašanje. 

Stvari postupno postaju gore, sve dok potpuno ne izmaknu kontroli. Tesjina se mentalna bolest pogoršava, Evini roditelji distanciraju se u oblacima alkoholnih isparavanja, a „tri mušketira“ nisu oni od prije. „Svi za jednoga i jedan za sve“ tek je floskula koja će se zauvijek razbiti na prljavom podu radionice Evinog oca, a suze i krv ostaviti mrlje koje nikada zapravo neće izblijedjeti.

'Okolica koju sam već godinama poznavala odjednom se pokazivala iz druge perspektive. Više se nisam uklapala. Bila sam Duplo čovječuljak u Lego kućici:'

Ispresijecano prošlošću i sadašnjošću, 'Rastapanje' pripovijeda ne tražeći uzroke i opravdanja. Povratkom u Bovenmeer na opskurnu posthumnu svečanost proslave Janovog tridesetog rođendana  i stavljanja u pogon automatizirane stanice za mužnju krava, Eva, sada mlada žena, dolazi sa ciljem koji visi nad nama poput golemog sivog oblaka, no koji ne naslućujemo do samog kraja. A tada je već kasno. Led se rastapa sa posljednjim stranicama i tada shvaćamo kako zapravo 'nema vremena među vremenom'.

'Svaki je život samo zbroj brojeva, ali rijetkima uspijeva voditi bilješke o tome, na vrijeme početi brojiti. Oni koji ipak pokušaju razbole se ili polude, unaprijed odrede koliko puta moraju nešto žvakati da bi to odmah bilo jasno, i onda od toga odbiju svaki pokret koji učine. Njihov život nije zbroj, nego razlika, ono sami sebe dovedu na nulu.'

Još priča potražite na:

Biljana Gabrić





Povezani sadržaj



Komentiraj