Objavljeno 24.08.2019.

Recenzija: 'Raskrstimo s Eddyjem', Édouard Louis

Odrastanje u sredini u kojoj su se pripadnost određenoj klasi i muškost neprestano i snažno prožimali, za nekoga poput Eddyja Bellegueulea, tada dječaka u pubertetu, opterećenog zastrašujućom spoznajom svoje spolne orijentacije, bilo je kao stalno hodanje po oštrici noža.

Naziv djela: “Raskrstimo s Eddyjem”
Ime autora: Édouard Louis
Naziv izvornika: “En finir avec Eddy Bellegueule”
S francuskoga prevela: Ita Kovač
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o.

'Nemam iz djetinjstva nijedne lijepe uspomene. Ne mislim pritom da u tim godinama nikad nisam osjetio sreću ili radost. Jednostavno, patnja je totalitarna: sve ono što ne ulazi u njezin sustav, ona izbriše.'

('Raskrstimo s Eddyjem', Édouard Louis)

Svaki njegov pokret, “… ti maniri, naglašeno gestikuliranje dok bi govorio (pederske kretnje), ženske intonacije, piskutav glas” otkrivao je ono što je u njegovoj bližoj okolini – posebice ocu i braći izazivalo konstantan strah od najgore sudbine koja može snaći jednog muškarca - homoseksualnost. No, upravo iz tog je straha proizlazila jedna nepobitna činjenica, a to je da je Eddyjeva homoseksualnost zapravo mnogo više određivala njegovog oca ili braću, nego li njega samoga. Jer, u sredini u kojoj je Eddy odrastao, sve se okretalo oko muškosti, patrijarhata, potrebe “biti muškarac” u punom smislu te riječi. Muškost je vrebala iz svakog kuta, iz svake radnje, čak i one najsvakodnevnije. Pravi muškarci su mnogo jeli, jer “u selu je težina bila na cijeni… i rado se govorilo – Ne smije se čovjek pustiti da umre od gladi, evo ti odmah bolesti.” Muškarci su igrali nogomet, jer se od toga očvrsne. Nisu marili za školu, pijančevali su, tukli se. 

'U tom svijetu u kojem su se muške vrijednosti veličale kao najvažnije, čak je i moja mama za sebe znala reći – Imam ja muda, neće meni nitko srati po glavi.'

('Raskrstimo s Eddyjem', Édouard Louis)

Eddy nije odgovarao niti jednom kalupu predviđenom za oblikovanje pravih muškaraca. I upravo je stoga kroz svoje odrastanje morao proći najteži put koji ga je, u konačnici, odveo prema njemu samome, onome što on doista jest. Unatoč fizičkom zlostavljanju, uvredama i odbacivanju. Jer, drugačije nije moglo biti.

'Sjećam se: udarci u trbuh, bol koji je izazivao sudar moje glave i zida od opeke. To je nešto o čemu ne mislimo, bol, tijelo koje, ranjeno, premlaćeno, iznenada pati. Mislimo – pred takvim prizorom, hoću reći: gledajući izvana – na poniženje, na nerazumijevanje, na strah, ali ne mislimo o bolu.'

('Raskrstimo s Eddyjem', Édouard Louis)

'Raskrstimo s Eddyjem' autobiografski je roman o odrastanju u siromaštvu radničke klase, sredine u kojoj su obiteljske i društvene vrijednosti utemeljene na način koji ne tolerira odstupanja, u kojem su rodne i spolne uloge nedvosmisleno podijeljene i koje niti u jednom trenutku ne dopušta “kosturima iz ormara” da ugledaju svjetlo dana. 

'Raskrstimo s Eddyjem' također je i sve osim autobiografskog romana. On je i svojevrsni sociološki manifest; precizno seciranje jednog sustava i njegove hijerarhije; pogled iznutra na tu istu radničku klasu i sve njezine disfunkcije.

'Raskrstimo s Eddyjem' je glas koji, jednom kada ga poslušate, čujete još dugo vremena.

'… Tata me… znao nekoliko puta u istom tjednu pitati jesam li napravio zadaće. Odgovor mu je bio malo važan, kao i mami kad bi me pitala kako je prošao dan u školi. Pitanje nije postavljao on, nego uloga koja ga je katkad, protiv njegove volje, nadilazila…'

('Raskrstimo s Eddyjem', Édouard Louis)

Još priča potražite na:

Biljana Gabrić





Povezani sadržaj



Komentiraj