Naziv djela: “Prolazim kroz zidove”
Ime autora: Marina Abramović, James Kaplan
Naziv izvornika: “Walk Through Walls”
S engleskog prevela: Petra Kljaić
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Iris Illyrica
“Iskusila sam apsolutnu slobodu – osjećala sam da je moje tijelo beskrajno, neograničeno; da je bol nevažna, da je sve nevažno – i bila opijena njome. Opijala me je neodoljiva energija koju sam primila. U tom sam trenutku znala da sam pronašla svoj medij. Nijedna mi slika i nijedan objekt ne bi mogli pružiti taj osjećaj, a bila sam svjesna da ću za njim uvijek iznova tragati, uvijek, uvijek, uvijek.”
(“Prolazim kroz zidove”, Marina Abramović (o umjetnosti performansa)
Kći Danice i Vojina Abramovića, odanih komunista i partizanskih ratnih heroja, ljudi koji su spartansku disciplinu režima unosili u vlastiti dom, spavajući sa napunjenim pištoljima pored uzglavlja, od najranijih je dana živjela razapeta između hladnoće zidova koje je oko sebe i nje gradila njezina obitelj i učenja „prolaženja“ kroz njih – svladavanja prepreka čak i kad su svi izgledi bili protiv nje.
''Od mene se očekivalo da kažnjavanje podnosim bez prigovora. Mislim da me majka na neki način trenirala da budem vojnik poput nje. Možda je bila ambivalentan komunist, no bila je snažan karakter. Istinski su komunisti posjedovali odlučnost zahvaljujući kojoj su mogli „prolaziti kroz zidove“ – spartansku odlučnost.“
(“Prolazim kroz zidove”, Marina Abramović)
Toplina obiteljskog doma za Marinu je bila i ostala nepoznanicom - strastvena romansa njezinih roditelja tijekom ratnih, partizanskih dana pretvorila se u mučan brak, prepun teških riječi, još težih tišina i, nerijetko, fizičkog nasilja u kojem je najčešće stradavala upravo Marina. Majka Danica i njezina sestra, Marinina tetka, djevojku su često tukle do krvi, kažnjavajući je zatvaranjem u mračni plakar u kojem je Marina, u naizgled beskonačnom snatrenju s okusom krvi i modrica, prepoznala još nešto – viziju i glad za onim što će kasnije postati njezin najveći talent i najveći izazov. Umjetnost.
Naime, Danica Abramović svojoj je kćeri branila gotovo sve - moderno odijevanje, izlaske, prijateljstva, ljubav, no beskrajno ju je hranila umjetnošću - “umjetnost joj je bila sveta.” Kao direktorica Muzeja umjetnosti i revolucije, ali i upravljajući Institutom za povijesne spomenike i nabavku umjetničkih djela za javne objekte, Marinina je majka umjetnost smatrala važnim dijelom života, što je uvelike odredilo Marinin životni put.
Od trenutka izvedbe prvog performansa nazvanog “Ritam 10” koji se “temeljio na igri kojom su se zabavljali ruski i jugoslavenski seljaci: raširiš prste na drvenom šanku ili stolu i oštrim nožem ubadaš u prostor između prstiju” i kojim se na podu dvorane Melville Collegea u Edinburghu svakim udarcem noža i “impresivnom količinom krvi” predstavila oku šire javnosti, Marina više nije bila osoba koju je poznavala. Njezina je umjetnost dobila svoj tjelesni oblik i započela putovanje koje traje i danas. Transformirajuće, šokirajuće, iscrpljujuće. Ta je umjetnost zaživjela u posjetiteljima svakog performansa; postala je fluid koji se u sate, dane ili mjesece izvođenja performansa prelijeva iz žila Marine Abramović u krvotok svakog tko zakorači u njezin svijet.
Mnogo je, a opet premalo riječi kojima bih mogla opisati memoare ove iznimne žene. Slutim kako je doživljaj istih potpuno subjektivan, pa bi puko prepričavanje pročitanog bilo posve izlišno. Jer, kojim točno riječima opisati, primjerice, performans “Ritam 0” u kojem Marina, odjevena u crne hlače i crnu majicu punih šest sati stoji kod stola na kojem se nalaze 72 predmeta koje svatko na njoj može upotrijebiti kako poželi? Čekić. Pila. Pero. Vilica. Med. Nalivpero. Janjeća kost. Pribadače. Pištolj. Jedan metak. Tijelo dotjerano do krajnjih granica, svojih i tuđih, postaje slobodno. Marina Abramović tomu je naučila sebe. I sve one koji su te večeri na njezinom tijelu ostavili brojne ožiljke.
Možda će vas šokirati “Thomas Lips”. Tog ljeta 1975. Marina je u galeriji Krinzinger u Innsbrucku u trbuh urezala zvijezdu petokraku nakon što je srebrnom žlicom polako pojela kilogram meda i ispila litru vina iz kristalne čaše. Liježući na križ načinjen od ledenih blokova krvareću zvijezdu izlaže toplini grijača postavljenog iznad trbuha dok joj se ostatak tijela počinje smrzavati. 120 minuta surovosti i oslobođenja. Tjelesni ožiljci su zacijelili, no poruka jednako snažno progovara i 45 godina kasnije.
Strastvena veza sa njemačkim umjetnikom performansa Ulayem dvanaest je godina predstavljala simbiozu duša i umjetnosti, sve do konačnog razjedinjenja višesatnim performansom hoda Kineskim zidom, a ništa manje emotivno iscrpljujuća nije bila niti višegodišnja romansa sa talijanskim umjetnikom Paolom Canevarijem. Sve između toga u Marininom je životu bila i jest nevjerojatna spirala samodiscipline, izdržljivosti, umjetnosti performansa, ljubavi i bezgranične gladi za istraživanjem.
“Shvatila sam da je to tema kojoj se uvijek iznova vraćam – nastojanje da svima dokažem da mogu sama, da sam sposobna preživjeti, da ne trebam nikoga. No to je i svojevrsno prokletstvo zbog kojega sam uvijek toliko radila - katkad i previše - i zbog kojega sam tako često ostajala sama (što sam na neki način i željela) i nevoljena.”
(“Prolazim kroz zidove”, Marina Abramović)
Marina Abramović posve je neobična pojava na umjetničkom nebu. No, istodobno i posve prirodna, iščekivana, ispunjujuća. Baš kao što nam mjesec na noćnom nebu izgleda nevjerojatno prirodno i pripadajuće, no kada ga tijekom dana ugledamo kako stidljivo stoji uz bok suncu, pomislimo “oh, kako je čudno vidjeti mjesec usred bijela dana!”, zaboravljajući pritom kako je nebo mjesecu uvijek prirodno okruženje, mjesto kojemu pripada bez obzira je li njegova “pozornica” tamna, svijetla, sunčana ili mračna. Sve je u oku promatrača i umjetnika. U njima se rađa, živi i umire. Iznova i iznova.
“Što je umjetnost? Smatram da, ako je gledamo kao nešto nedodirljivo, nešto sveto i odvojeno od svega ostalog, umjetnost gubi vezu sa životom. A umjetnost mora biti dio života. Umjetnost mora pripadati svima.”
(“Prolazim kroz zidove”, Marina Abramović)
