Naziv djela: “Povijest nasilja”
Ime autora: Édouard Louis
Naziv izvornika: “Histoire de la violence”
S francuskoga prevela: Lea Kovács
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.
'Želio sam da svi znaju, no htio sam biti jedini među njima koji raspoznaje istinu, i što sam više govorio, što sam više o njoj pričao, imao sam to snažniji osjećaj da sam jedini koji doista zna, jedini jedincati, za razliku od onog što sam smatrao smiješnom naivnošću drugih. U bilo kojem razgovoru uvijek bih se vratio na Redu, otišao sve do njega, sve povezao s njime, kao da svaka tema razgovora mora logično voditi do sjećanja na njega.'
('Povijest nasilja', Édouard Louis)
Da s Eddyjem nismo raskrstili, posve je jasno još od njegovog briljantnog prvijenca u kojem nam je ovaj l‘enfant terrible francuske književne scene i autobiograf vlastite borbe sa društvenim kalupima i diskriminacijama, odškrinuo vrata svijeta iz kojeg je potekao i koji ga je odbacio dovoljno daleko da bi naposljetku uspio doseći svoje mjesto pod suncem.
Njegova je spolna orijentacija odavno otkrivena, manje ili više prihvaćena od strane onih kojima bi trebala nešto (ili ništa) predstavljati, no ljudska potreba za bliskošću je ta koja krije katkad opasne zamke. Jedne pariške badnje večeri, nakon druženja s prijateljima, Édouard susreće mladića – Redu. Kraći razgovor i naoko nedužan flert kojem Eddy ne uspijeva odoljeti, privučen “zvukom njegova disanja“, toliko da je “poželio uzeti prstima njegov dah i razmazati ga po svom licu”, odmotava spiralu nasilja u kojoj će intimno druženje dvaju neznanaca završiti oružjem, udarcima i traumama. Reda, naime, poteže pištolj na Eddyja i od tog trenutka diskriminacija, nasilje i rasizam vanjskog svijeta prelaze prag pariškog stana u kojem se sve odigralo.
'Bio je Kabil. Policijski službenik, kad sam to ponovio, muškarac ili žena, više se ne sjećam, prekinuli su me i on ili ona je dometnuo, jer sam baš rekao da se, kad sam saznao da je Reda Kabil, tijek večeri stubokom promijenio: ‘Sve što je arapsko je kao neka vaša domena?’ Čekali su moj odgovor, a ja sam oklijevao, a potom, idioti kakvi jesmo u takvim okolnostima, odgovorio sam, kao da je to uopće bilo pitanje ili kao da je normalno, kao da se može postaviti, da nije Arapin, već Kabil…No, policijski službenik i dalje je bio skeptičan…'
('Povijest nasilja', Édouard Louis)
I još se jednom u Eddyjevom životu događaju te mikrokozmičke promjene – prva se otkriva u onom očitom, “queer”, elementu - Édouard je homoseksualac koji je prijavio nasilje te ga proživljava uvijek iznova zarobljen predrasudama policijskih i liječničkih službenika; on je “peder” i već je samim time njegova prijava neuvjerljivija, manje vrijedna. Druga se promjena zrcali u činjenici kako je njegov zlostavljač Reda – Kabil, pripadnik berberske etničke manjine, stranac i agresor u svakom pogledu te njegovo etničko podrijetlo nerijetko odnosi prevagu nad činjenicom njegova nasilništva.
Dvostruki rasizam - spolni i etnički ispisuju povijest nasilja u ovom romanu praćenu glasovima različitih pripovjedača (samog Édouarda, njegove sestre…) još jednom dokazujući kako zlostavljanje ne počinje niti prestaje između zidova stana u kojem se dogodilo. Ono se, upornošću “perpetuum mobilea”, neprestano kreće svim porama društva - hodnicima ustanova i institucija te glavama pojedinaca – državnih službenika, ali i poznanika. Klasno raslojavanje simptom je društvene bolesti kojoj se ne traži uzrok, već se “oboljeli” izoliraju i degradiraju, a zlostavljanje nikada ne prestaje.
Édouard Louis još je jednom postao vlastitim ispovjednikom i odrješiteljem ne plašeći se svojih slabosti niti društva koje mu ne dopušta da ih zaboravi.
'Bio sam traumatiziran dva puta: strahom i vlastitim strahom.'
('Povijest nasilja', Édouard Louis)
