Naziv djela: “Poezija”
Ime autora: Czesław Miłos
S poljskog preveo: Pero Mioč
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Vuković & Runjić
'Nikoga nema između tebe i mene.
Niti biljaka što sok iz duboke zemlje sišu,
niti životinja, ni čovjeka,
a niti vjetra što kruži među oblacima.
Najljepša tijela kao staklo su prozračna.
Najjači plamenovi kao voda što pere umorne noge putnika.
Najzelenije drveće kao olovo rascvalo usred noći.
Ljubav je usahlim ustima progutani pijesak.
Mržnja slani vrč pružen žednomu.
Valjajte se, rijeke; podižite svoje ruke
prijestolnice! Ja, vjerni sin humusa, vratit ću se humusu
kao da života nije ni bilo,
kao da pjesme i riječi nije
stvaralo moje srce, ni moja krv,
ni moje trajanje,
nego glas nepoznati, neosoban,
sam pljusak valova, sam zbor vjetrova, samo visokoga drveća
jesensko povijanje.
Nikoga nema između tebe i mene,
a meni je dana moć.
…'
(ulomak iz pjesme “Oda”, Czesław Miłos)
Ovu je anegdotu u godinama koje će uslijediti ispripovijedao sam Miłos te je vrlo izvjesno kako u njoj nema mnogo istine, već se pjesnik želio malo našaliti s javnošću, no jedan bi njezin dio itekako mogao imati uporište u činjeničnom stanju. Jer velika je vjerojatnost kako su mnogi ljudi, a ne samo Miłos, u trenutku kada su saznali kako je jedan od Nobelovaca upravo on, pomislili isto: “To nije moguće.”
Naime, tada 69-godišnji pjesnik i prozaik koji je dvadeset godina prije toga u gotovo potpunoj anonimnosti radio kao predavač na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley, osvojivši najprestižniju nagradu za književnost na svijetu, odjednom je postao slavan. U Americi je bio praktički nepoznat – većina njegovih radova dotad nikada nije bila prevedena na engleski jezik. U Poljskoj je pak Miłosevo pisanje bilo zabranjeno desetljećima, još od 1951. i njegovog “dezertiranja” na Zapad i bijega od poljskih komunističkih vlasti. Nije se mogao pomiriti s poetikom socrealizma, pa je emigracija bila neminovan izbor (no, iako je živio u Francuskoj i Americi, i dalje je pisao na poljskom – “jeziku svog djetinjstva”).
U istočnoj su se Europi, stoga, Czesława Miłosa jedni sjećali sa antipatijom, nazivajući ga izdajicom, dok su drugi njegov lik i djelo u misli prizivali sa divljenjem i naklonošću. Kako bilo, njegovi su književni radovi pronašli način kako preživjeti. Kružili su u sjeni, često u malim, ručno proizvedenim formatima, uvijek tek za pedalj dalje od duge, neumoljive ruke poljskog režima.
Kao pisac emigrant, i sam je Miłos priznao kako je tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća ostajao toliko zanemarenim u književnom smislu da se doslovce osjećao “izbrisanim” (do Nobelove nagrade većinu njegovih djela objavljivali su pariška emigrantska kuća Književni institut i njegov časopis “Kultura”). Pa iako je, čak i nakon osvajanja Nobelove nagrade, na neki način ostajao miljenikom samo probrane čitateljske publike, ništa od toga nije omelo Czesława Miłosa da, sve do svoje smrti 2004. u 93-oj godini života, ostane iznimno produktivan pisac.
Unatoč tomu što je nerijetko bivao karakteriziran kao “politički pisac” (što je, zapravo, bilo neizbježno uzimajući u obzir njegov život u okupiranoj Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno svjedočenje staljinističkoj represiji u postratnoj Istočnoj Europi), Miłos je svoje primarne pjesničke motive pronalazio u mnogo duhovnijim, “vječnim” pitanjima – onima koja su se ticala vjere, smrti, grijeha, zla i samog smisla čovjekova postojanja. Vjera je važna konstanta Miłoseve poezije; moderno društvo duhovno je osiromašeno, nesposobno shvatiti stvarnost i težinu zla, pa on, kao neposredni svjedok ratnih i čovječjih zala, do kraja života ustrajno pokušava svojim stihovima sagraditi bedem obrane te vjere, katolicizma kojemu se duboko predaje.
'U devedesetoj, i još se nadam
Da ću reći, izreći, procijediti.
Ako ne pred ljudima, onda pred Tobom,
Koji si me hranio medom i pelinom.
Sram me, jer moram vjerovati da si me vodio i branio
Kao da sam u Tebe imao posebne zasluge.
Bio sam sličan onima iz logora koji su dvije borove grančice
Vezali ukriž i pred njima mrmljali noću na prični u baraci.'
…
(ulomak iz pjesme “Molitva”, Czesław Miłos)
Zbirka “Poezija” na gotovo četiristo stranica donosi ponajbolja Miłoseva djela – ona u kojima su spomenuti motivi provučeni kroz stihove samo njemu svojstvene složenosti jezika, stila i intelektualne superiornosti, a duboko poznavanje povijesti ideja i filozofije vješto su uklopljeni u danas gotovo zastarjele književne žanrove i forme (primjerice, “Oda”, “Poetski traktat”, “Ditiramb”). U izboru i prijevodu Pere Mioča, “Poezija” obuhvaća pjesme podijeljene u pet grupa od kojih se prva odnosi na radove napisane od 1930. do 1994., a slijede ju izbori iz djela “Usputni psić” (1997.), zbirke poezije “To” (2000.), “Drugi prostor” (2003.) te “Posljednje pjesme” (objavljena 2006., dvije godine nakon autorove smrti).
Poezija Czesława Miłosa posebna je – bogatog izričaja i neobičnih, živih pjesničkih slika; metodična i precizna, od čitatelja traži usredotočenost i predanost, no istodobno ga gura u svijet snatrenja i senzualnosti. No, kao i svaka poezija, ostavlja jasnu poruku svakome tko je uzme u ruke – pjesnik je “tek” medij kroz kojeg se misli pretaču u stihove, ali čitatelj je taj u kojem će isti ti stihovi oživjeti i poprimiti oblik postojanja u svijetu kojem su namijenjeni.
