'Nije nužno gledati u druge da bismo ih imali u mislima.'
Oliver Radman tog je 15. svibnja 2015. godine obilježio svoj pedeseti doživljen i dvadesetšesti proživljen rođendan bez sestre blizanke Elene koja je u dvadesetčetvrtoj godini života tragično preminula u prometnoj nesreći. Iako svjestan nezajamčenosti života, kako i sam ustvrđuje, Oliver ga živi potpuno ravnodušno, brojeći te unaprijed određene sate i minute poput robota; dišući i krećući se, a opet ne živeći uopće. Brojevi daju smisao u besmislu, pune glavu svojim nizovima i logikom, a zatomljuju misli o Eleni. Misli o krivnji što je baš on dio te blizanačke simbioze koji je osuđen tako obogaljen, lišen svoje sestrinske polovice, besciljno lutati svijetom.
No, još jedna smrt mijenja struju Oliverove svijesti i pokreće kotačiće mehanizma koji će, tih i nezamijećen od svih, u svoj žrvanj uhvatiti sve one koji mu se nađu na putu. Gospođa Galić je, naime, umrla prije nego li se Oliver tome mogao i nadati. Gospođa Galić u kojoj je skoro dvadeset šest godina kucalo Elenino srce, a onda tri dana prije svoga pedesetog rođendana prestalo pulsirati zauvijek. Ne dočekavši taj pedeseti rođendan. Niti u Eleni niti u bilo kome drugome. Oliver, stoga, odlučuje pokušati. Pokušati 'obratiti pažnju na te minute koje su njemu, za razliku od Elene, na raspolaganju… Sve će napraviti drukčije nego inače. Evo, kava poslije ponoći, recimo. Otvorena nova kutija cigareta, ona za kojom bi inače posegnuo tek ujutro nakon buđenja. Danas ne. Palit će jednu na drugu, cijelu noć i dan, u svakoj prilici. Popušit će ih ravno pedeset, kao da puše u pedeset svjećica na torti koje opet neće biti.'
I kreće s Elenom u noć. Pokušat će živjeti u sadašnjem trenutku, kao da to doista nešto i znači. „Vježbati sadašnjost. Makar i tuđu.“ Sa svakom dogorjelom cigaretom, nečija životna stanica se mijenja. Viktorova, Magdalenina, Gretina. Preobražava svoj strah, svoju neznatnost, svoju tjeskobu i otkida se od trulog organizma, pulsirajući novim životom.
Magdalena Matas svjedoči protiv svog muža. Taj petnaesti svibanj postaje „dan kad joj je jedan strah pomogao da se više ne boji ničega“. Bira život lišen materijalne sigurnosti, lišen obiteljske jezgre kakvu prihvaćaju društvene norme, a opet obogaćen istinom. Oplemenjen hrabrošću rođenoj u mraku dvorišne zgrade, gdje je silueta sa šeširom pušila cigaretu u spomen mrtve sestre.
'Neznanci koje doista ne poznaješ daleko su manje štetni od neznanaca s kojima živiš.'
Viktor Majer svoj je životni moto „dosljednog odustajanja“ pospremio u još jednu napola punu vrećicu smeća i u noći zaboravljenih ključeva, neznanaca s cigaretom i besmisla policijskog privođenja, okušao u novom životnom „žanru“ – popisima, „uputama za uporabu vlastite sudbine“. Spletom tih sudbinskih okolnosti, Viktor pronalazi banalan, no istodobno najizazovniji od svih načina preuzimanja kontrole nad vlastitim životom. Jednostavnim popisom potreba, želja i zadataka, ustrajat će u neodustajanju, sluteći kako 'neki životi započnu rođenjem, neki tek nakon prvog popisa'.
Greta Špoljar („Greta. Sjeta… Jedna riječ, a toliko nježnog sadržaja. Ne znaš je li u njoj nemoć ili svemoć, ali nije ni važno“), zatočena u limbu muževe prijevare i vlastitih demona koji žive pritajeni u sjećanjima na djetinjstvo, u neumoljivom matrijarhatu 'Velike Roditeljice', u svim prilikama koje su propuštene i u svim propustima koje nije imala priliku ispraviti, jednog dana odlučuje kako može zapaliti mostove i krenuti dalje. No, tog kišnog jutra Gretinu proljetnu haljinu i crveni kišobran novih početaka natapa „Elenin slap“ iz lokvi onkraj pločnika, a Oliver Radman, iznenađen silinom vode ispod kotača svog automobila, promatra siluetu žene s crvenim kišobranom kako se gubi u daljinama njegovog i svog postojanja.
Iz Gretinih krhotina i potpunog sloma, u bjelini bolničke sobe budi se netko drugi, dok Oliver Radman i dalje živi u zabludi kako će pedeset opušaka biti jedini opipljiv utjecaj na ljušturu školjke ovozemaljskog života čije se biserje ionako rasulo u tisuće staklenih krhotina izloga pred kojim je prije dvadeset šest godina skončala Elena. Viktor je „zaboravio da se rodio“, no zaboravio je i živjeti.
'On ne zna kako je to. Ne utječe na tuđe živote. Može se pojaviti bilo gdje, proći bilo kuda, odlučiti bilo što – ničija jednadžba neće se zbog toga promijeniti.'
'Pedeset cigareta za Elenu' priča je o životima koji kroz svoje zemaljsko postojanje prolaze vjerujući kako su propušteni, zaustavljeni u namjerama, kako su zauvijek samo potencijalni, nikada dosanjani i ostvareni. No, Marina Vujčić dogorjelim je cigaretama raspirila žar za životom svojih junaka; iz bivanja ispunjenog tek pulsiranjem srca kao jedinim sigurnim znakom života, jedna je davno umrla žena izvukla i uskrsnula snove i nade nepoznatih ljudi.
I tko zna, možda će i Oliver Radman kada se prene iz nehotičnog sna sa nedočekanom cigaretom, ipak shvatiti kako iza 'treptaja vremenskog ništa', ipak postoji ono nešto. Nešto zbog čega se vrijedilo probuditi.
'Kao da ništa nije bilo. A bilo je.'
