U samoj jezgri ove iznimne pripovijesti dvije su mlade žene - Kanađanka kineskog podrijetla Li-ling te Ai-Ming, kći obiteljskog prijatelja koja, iščekujući amnestiju i odlazak u SAD, dolazi živjeti u Kanadu sa Li-ling i njezinom majkom. Nakon što se nenadano i čvrsto isprepletu putevi njihovih života, počet će i potraga Li-ling.
Potraga za fragmentima povijesti njezine nepotpune, očevim samoubojstvom razorene, obitelji, skrivenih u krhkim slojevima zajedničke priče dviju djevojaka. Naime, iza zavjesa prošlosti izaći će jedan posve drugačiji Kai, nadareni pijanist i otac kakvog Li-ling nikad nije upoznala, ali i otac njezine drage Ai-Ming, stidljiv i briljantan skladatelj Vrabac, zajedno sa učenicom violine Zhuli. I svatko od njih donijet će svoj dio slagalice povijesti koju Li-ling toliko žudi doznati; otkriti tko su zapravo bili dok su pokušavali zadržati svoj umjetnički i osobni integritet u teškim vremenima kineske Kulturne revolucije koja je u naslijeđe svakome od njih ostavila trajne i neizbrisive posljedice.
'Ai-ming mi je rekla da ću uvijek biti dio njezine obitelji, da ću uvijek biti njezina sestrica, Ma-li, Marie, Curica. Uz ta mnogobrojna imena osjećala sam se poput stabla razgranate krošnje... Kad smo stigle, činilo mi se da nam ruke malo-pomalo nestaju, da nam tijela više nemaju oblik, čak ni lica, tako da smo unutra zaista dobro skrivene, izbrisane iz svijeta. Ali to kao da i nije bila neka šteta; prihvatile smo mogućnost da smo dio nečega što je veće od nas samih.'
("Ne reci da nemamo ništa", Madeleine Thien)
Kulturno naslijeđe jezika, glazba i život koji se velik i moćan poput samog Kineskog zida pružio između njih, ono su što prožima ovu priču. U svakoj njezinoj pori simboli jezika izranjaju u svojoj dvoznačnosti i troznačnosti, opisujući život kakav jest i kakav bi mogao biti nošen taktovima glazbe koja je 'pratila vjenčanja, rođenja, rituale, posao, marševe, dosadu, sukobe i smrt; čak i u takvim vremenima glazba i priče bile su utočište, putovnica: posvuda'.
Jedno od temeljnih umjetničkih i konceptualnih pitanja u "Ne reci da nemamo ništa" postaje pitanje kako zadržati iskonsku bit jezika, kako sačuvati riječ i njezino značenje kada ga je tako lako iskriviti? Kako usmjeriti raznovrsnost jezika u ispravnom smjeru kada se njegova višeznačnost tako snažno upliće u glazbu, matematiku i vizualnu percepciju čineći tako stvarnost još složenijom?
"Ne reci da nemamo ništa" govori i o pojedincima - kineskim glazbenicima uhvaćenim u mreže potresne nacionalne povijesti; pojedincima koji venu dok cvjeta tisuće Maovih cvjetova istodobno i paradoksalno kroz sveprisutnu glazbu postajući revolucionarima svog doba. Usprkos vremenima pronalaze još mnogo načina kako ostati i osjećati se živima; njihova glazba progovara iz same njihove srži, uvijek u brojnim i katkad nedokučivim značenjima. Glazbena forma propituje, traži sebe u pojedincu i pojedinca u sebi, potiče revoluciju i kuje urote protiv nje. Pita, bez zadrške, kako biti otvoren prema revoluciji i promjenama bez prihvaćanja mogućnosti oprosta?
'Htjela ga je upitati kako se može slagati na površini i ne kompromitirati se iznutra. Ne možeš svirati revolucionarnu glazbu, uistinu revolucionarnu glazbu, ako si u srcu kukavica. Ne možeš svirati ako ti prsti, zapešća, ruke nisu slobodni. Svaka bi nota bila bijedna, slaba, laž. Svaka bi te nota razotkrila. A možda nije u pravu ona, nego Kai. Možda, bez obzira na svoja uvjerenja, veliki glazbenik ili glazbenica, istinski genij, može svaku skladbu odsvirati uvjerljivo.'
("Ne reci da nemamo ništa", Madeleine Thien)
Čarobnu je knjigu napisala Thien. Toliko čarobnu da katkad nestane granice između stvarnosti i sna, a mnogi njezini dijelovi ostanu još dugo lebdjeti u čitateljevoj mašti. Jedan od takvih jest i onaj u kojemu mnoge generacije - Ai-ming, njezina tetka Zvrčka, otac Vrabac, tetak Wen Sanjar - ručno prepisuju stotine stranica dugu "Knjigu sjećanja" pretvarajući tako tajnoviti rukopis ne samo u pripovijest o ljubavi njezinih likova Da Weia i Svibanjke (koja gotovo neprimjetno prelazi te granice jave i sna postajući i ljubavnom pričom Zvrčke i Wena Sanjara te pričom svih onih čije je živote dotakla), već i u svojevrsni, subverzivni manifest nade i otpora riječi u vremenima u kojima je sva komunikacija podvrgnuta cenzuri i zabranama.
"Ne reci da nemamo ništa" priča je o slobodi, onoj koja nadživljava sve nas. Izdiže se iznad uzništva tijela, zabrane govora, obruča prisila, prijetnji i zabrana. Sloboda je to u kojoj Zvrčka, Wen Sanjar, Majka Britva, imaju svoje priče koje prenose. Sloboda u kojoj Vrabac ima svoju glazbu koju je oduvijek pjevušio ispod glasa, skrivenu u dahu, stisnutu u grudima. Priče su to i glazba koje su mračna vremena pokušala zatočiti u svojoj tami, no one su nadživjele njega, kao što će nadživjeti sve nas.
'Zvuk je imao slobodu s kojom se nijedna misao nije mogla mjeriti jer zvuk nije polagao apsolutno pravo na značenje. Svaka se riječ, s druge pak strane, mogla iskriviti da znači upravo suprotno.'
("Ne reci da nemamo ništa", Madeleine Thien)
