Naziv djela: “Moja godina odmora i opuštanja”
Ime autora: Ottessa Moshfegh
Naziv izvornika: “My Year Of Rest And Relaxation”
S engleskoga prevela: Maja Šoljan
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Vuković & Runjić
'Život je krhak i prolazan i čovjek mora biti oprezan i sve to, naravno, ali ja bih riskirala i smrt ako je to značilo da ću spavati čitavog dana i postati potpuno nova osoba.'
(“Moja godina odmora i opuštanja”, Ottessa Moshfegh)
Pokušava shvatiti što to točno Moshfeghina valijumska heroina ima na umu kad jednog dana odluči prespavati čitavu godinu svog života kako bi se probudila kao “tabula rasa“, prazna ploča, lišena balasta prethodnog života, osjećaja odbačenosti, emocionalne distanciranosti. Na prvi pogled razmažena, samodovoljna pripadnica dobrostojećeg srednjeg sloja ne kupi simpatije čitatelja valjajući se u gotovo okrutnoj ravnodušnosti prema životu i jedinoj prijateljici koju ima - Revi koja također balansira između života koji živi, života kojeg priželjkuje živjeti i onog koji propušta živjeti zbog stalnih nastojanja da se uklopi u kalupe društva i vlastitih zabluda. No, s Revom suosjećamo, simpatiziramo je zbog njene iskrenosti, čak na trenutke žalimo njezinu gotovo iritantnu čežnju za pripadanjem shvaćajući kako je samo produkt društva čijim dijelom toliko želi biti.
Njezinu prijateljicu, s druge strane, prvo doživljavamo kukavicom, onom koja ide linijom manjeg otpora – “prespavat ću bol, razočarenje, ispraznost, loša sjećanja umjesto da se s njima suočim”. Poželimo ju protresti i reći kako ne postoji mogućnost sna iz kojeg bi buđenje bilo jednako ponovnom rođenju. Inače bismo svi spavali zimskim snom koji bi sa svakim usnulim satom iz naše podsvijesti istiskivao gorak okus stvarnosti, bol koja nas pritišće svojim beskrajno teškim utezima točno po sredini grudi, ne bismo se morali buditi u stvarnosti koju više ne želimo, bez ljudi koje više nemamo i sa sjećanjima koja nam više ne trebaju.
Otišli bismo kod psihijatra da nam propiše hrpe sedativa i barbiturata kao da dijeli rođendanske bombone, nekoga poput Moshfeghine dr. Tuttle, beskrajno iskarikirane liječnice glavne junakinje koja predstavlja jedinstven spoj želje za “zacjeljivanjem slomljenih srca i umova” te grabežljivih ruku farmaceutske industrije. Lik dr. Tuttle oruđe je u rukama glavne protagonistice koja manipulira njome kako bi si ishodila sve veću količinu sve snažnijih lijekova, no čini se kako to psihijatricu uopće ne zabrinjava. Moshfegh lik liječnice portretira kombinirajući različite, gotovo apsurdne komponente - i sama ekscentrična, čak psihički nestabilna u rukama drži ishod liječenja osobe koja je na mentalno vrlo skliskom terenu.
I dok se količina i jačina lijekova povećava, a glavna junakinja gubi poveznicu sa budnošću, čitatelj putuje kroz njezino bunilo, u uskom vakuumu između jave i sna otkrivajući mladu ženu čiji je mentalno i emocionalno odsutan otac u komunikacijskom i očinskom smislu umro daleko prije nego li mu je presudio rak, koja je jedini trenutak bliskosti sa majkom pronalazila ležeći u njezinom krevetu i tonući u san uljuljkana majčinim dahom s mirisom valijuma, cigareta i alkohola (“najbolje smo se slagale kad smo spavale”) te čiji se jedini emocionalni odnos sa nezrelim i samoživim Trevorom zasnivao na oralnom seksu koji mu je pružala u fizičkom i psihičkom polusnu. Izmaglica sna bila je najsličnija emocionalnoj distanci na koju je navikla, potpunom izostanku fizičkog kontakta koji bi uključivao toplinu, voljnost, ugodu te se stoga san nametnuo kao jedino prihvatljivo rješenje kada je praznina života postala prebolna. Prespavati je za nju nije bio kukavičluk, nego jednostavno tipka “delete” koja bi joj pružila novu priliku. No, koliko god spavali, buđenje je neminovno. A na kraju svakog sna, opet nas čeka samo naše - ja.
'Ali buđenje iz tog sna bilo je živa muka. Cijeli mi se život odmatao pred očima na najgori mogući način, a u um su mi ponovno navirale sve one bijedne uspomene, svaka pa i najmanja bezvezna sitnica koja me dovela tu gdje jesam. Upirala sam se sjetiti nečeg drugog – neke bolje verzije, neke sretne priče, možda, ili barem jednako bijednog ali drukčijeg života, koji bi ako ništa drugo bio zanimljiviji u svojim skretanjima - ali nikad mi nije upalilo. Uvijek sam i dalje ja bila samo ja.'
(“Moja godina odmora i opuštanja”, Ottessa Moshfegh)
Teško je suosjećati s glavnom junakinjom. Mnogo ju je lakše ne podnositi, osuđivati, prozivati je za kukavičluk i bijeg. No, nije li svatko od nas katkad poželio usnuti i probuditi se sa spoznajom da je sva bol, praznina, beznađe koje smo u nekom trenutku osjećali ipak bio samo san. Koliko god razloga za život i zahvalnost mogli nabrojati u trenutku, katkad nemamo snage izvući ih na svjetlost. Katkad nas život može izolirati od nas samih, odvesti nas na mjesto s kojeg se ne vide niti sunce niti mjesec niti zvijezde. Dan i noć se stapaju i san više nije san, već ništavilo. Netko ispliva na svjetlost, netko se skrije u tami.
“Moja godina odmora i opuštanja” nije knjiga o opuštanju. Nije knjiga o snu, nije čak niti knjiga o bijegu. To je knjiga o uzaludnoj potrebi za ništavilom, o potrebi za stjecanjem “imuniteta na bolne uspomene”, o zaboravu onoga što se zapravo nikada ne može zaboraviti niti promijeniti. Nas samih.
'Katkad je jedini protulijek zabludi, otkrila sam, oštar rez.'
(“Moja godina odmora i opuštanja”, Ottessa Moshfegh)
