Naziv djela: „Ludilo mase“
Ime autora: Douglas Murray
Naziv izvornika: „“The Madness of Crowds“
S engleskog prevela: Marija Perišić
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Egmont d.o.o., PULS
'Vjerovanje da sve ljude treba smatrati jednakovrijednima i zajamčiti im jednako dostojanstvo ne zvuči nimalo loše. Ali zatraži li se od vas da vjerujete da nema razlike između homoseksualnosti i heteroseksualnosti, da nema razlike između muškaraca i žena, da nema razlike između rasizma i antirasizma, s vremenom će vas taj pritisak otjerati u bezumlje. Trenutačno smo usred tog bezumlja – odnosno ludila gomile - iz kojega bismo trebali pronaći izlaz.'
(„Ludilo gomile“, Douglas Murray)
„Ludilo gomile“ nije ništa manje beskompromisno, no ovoga se puta Murray kreće labirintom osjetljivih pojmova - seksualnosti, spola, rase. No, ne daje odgovore, ne pruža spasonosno sredstvo za smirenje tog ludila o kojemu piše. Radije postavlja pitanja - precizna i prava pitanja, ona koja čitatelju pružaju slobodu mišljenja, umjesto da mu govore što treba misliti.
Predlaže raspravu o njima pozivajući nas da preispitamo poimanje društvene pravde, neoliberalizma, nerijetko pogubnog utjecaja tehnologije na stav i mišljenje pojedinca; vrlo se kritički osvrnemo na neke posve sulude ideje u koje su destruktivni pojedinci jednostavno upuhnuli život ne razmišljajući o posljedicama.
Stalno zahtijevanje da zauzmemo strane, izjasnimo se kao antirasisti, kao saveznici LGBT zajednice, kao rušitelji patrijarhata, kao pravednici, potkopalo je temelje prvotnih ciljeva. Danas je borba za „viši cilj“ i ispravljanje nepravdi dobronamjerna sredstva - identitet, seksualnost, rasu - pretvorila u oružje.
'…danas je postalo prihvatljivo izjaviti da su rasne karakteristike glumca ili izvođača njegovo najvažnije obilježje pri odabiru za neku ulogu. Važnije i od toga kako bi obavio posao za koji se javlja. Danas su u svijetu zabave rasni ratovi jednako česti kao i u ostatku društva…
Nema te profesije ili razonode koju svakog trena ne bi mogla zahvatiti neka rasna kontroverza.'
(„Ludilo mase“, Douglas Murray)
Istraživanja o pravima homoseksualaca, crnaca, studije o spolnosti i pravima žena – sve posvećene novim načinima međusobnog ugnjetavanja. Možemo li utopijskim smatrati svijet u kojem se nećemo hraniti sramom, ljutnjom, zbunjenošću ili očajem, pita se Murray posebno ističući dvostruka mjerila koja neizbježno prate sve bitke za prava spomenutih skupina. Apsurd ne može biti objašnjen, no autor ga izlaže u njegovoj punoj krajnosti kao primjer navodeći glazbeni spot američke pjevačice Nicki Minaj.
'Jedna pjesma Nicki Minaj vjerojatno nenamjerno dočarava duboku zbunjenost sadašnjim stanjem stvari. Riječ je o pjesmi „Anaconda“ objavljenoj 2014…Pjesma počinje stihovima „Moja anakonda ne bi, moja anakonda ne bi/Moja anakonda ne bi ako nemaš dupe, bejbi.'
'…Konfuzija koju u tom videospotu pokazuje Nicki Minaj u skladu je s ostatkom naše kulture. Sadržava nerješiv izazov i nemoguć zahtjev. Zahtjev je da žena mora moći bilo kojem muškarcu koji joj se svidi plesati u krilu, ovijati se oko njega i vrtjeti mu stražnjicom pred nosom. Odnosno, može ga tjerati da zaslini. Ali dovoljno je da taj muškarac stavi dlan na nju i ona će posve promijeniti igru. U sekundi će se iz striptizete preobraziti u Časnu Majku, iz „Gledaj mi dupe kojim ti vrtim pred nosom“ prijeći u „Kako se usuđuješ dodirnuti mi dupe kojim ti sve vrijeme njišem pred nosom“. I na kraju on mora naučiti da nema pravo. Koji se pritom zahtjev iznosi? Nemoguć zahtjev kojem se ne može udovoljiti, ali koji je upisan u suvremena pravila ponašanja? Zahtjev da ženi mora biti dopušteno biti seksipilna i seksualna kaka god želi, ali da to ne znači da može biti seksualizirana.
Riječ je o nemogućem zahtjevu. Ali nitko ga ne želi preispitivati jer bi se preispitivanjem iskopao cijeli svijet nepopravljiv, nerješive složenosti.'
(„Ludilo mase“, Douglas Murray)
Sa uvjerenjima Douglasa Murraya možda se nećemo složiti na prvu. Možda ćemo mnoge od njih dočekati sa podignutim obrvama i stavom „hej, čekaj malo!“, no dubljim promišljanjem ćemo vrlo vjerojatno uvidjeti kako njegove teorije u dobroj mjeri „piju vodu“ i kako smo masovnim ludilom križarskih ratnika za društvenu pravdu zahvaćeni više nego bismo si htjeli priznati. Utjecaj društvenih mreža to ludilo samo potpiruje i razbuktava lomaču na kojoj ovaj vrli novi svijet prijeti izgorjeti uz veliki prasak ukoliko ne stanemo na loptu i počnemo razmišljati vlastitim glavama.
'Prve smo godine ovog stoljeća proveli pokušavajući shvatiti komunikacijsku revoluciju tako veliku da bi, u usporedbi s njom, izum tiskarskog stroja mogao izgledati kao fusnota u povijesti. Morali smo pokušati naučiti kako živjeti u svijetu u kojem svakog trenutka možemo razgovarati s jednom osobom ili s milijunima diljem svijeta. Ideja privatnog i javnog prostora posve je erodirala. Nešto što kažemo na jednom mjestu, moglo bi biti objavljeno na drugome, ne samo na uvid cijelome svijetu, nego i zauvijek. Zato moramo pronaći način govora i ponašanja na internetu kao da govorimo i činimo nešto pred doslovce svima – svjesni da će, ako posrnemo, naša pogreška biti dostupna svuda i zauvijek.'
(„Ludilo mase“, Douglas Murray)
