Naziv djela: “Lavičina ispovijed”
Ime autora: Mia Couto
Naziv izvornika: “A confissão da leoa”
S portugalskog preveo: Dean Trdak
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Fraktura
'Tamo gdje ljudi mogu biti bogovi, životinje mogu biti ljudi.'
(“Lavičina ispovijed”, Mia Couto)
U crno tlo Kulumanija, skrivenog negdje na sjeveru Mozambika, pokopana je posljednja žrtva napada lavova koji već dugo siju strah i smrt ovim malim, izoliranim selom. Od iznakaženog se tijela koje je nekoć pripadalo mladoj ženi imena Silência, opraštaju majka Hanifa Assulua, otac Genito, sestra Mariamar; nijema je tuga nad savanom zamijenila “riku, krike i zapomaganje” i “cijeli svijet raspao se u komadiće: u njemu više nije ostalo ništa. Da bi se toliko zaboravilo, trebalo je nikada ne živjeti.”
No, sva sadašnjost Kulumanija satkana je od prošlosti, pa kada lokalne vlasti - ne zbog brige za sigurnost mještana, već očajnički htijući izbjeći politički krah - u pomoć pozovu lovca iz glavnog mozambičkog grada Maputoa, “nekad” i “sad” ispreplest će se toliko čvrsto da katkad nećemo moći razaznati čije lice nosi strah u Kulumaniju - ljudsko ili lavlje.
'Ne znam što traže u šikari. Lav je ovdje, u selu.'
(“Lavičina ispovijed”, Mia Couto)
Lovac Arcanjo Baleiro u Kulumani dolazi u pratnji pisca Gustava Regala, unajmljenog kako bi napisao reportažu o lovu te od tog trenutka “Lavičina ispovijed” meandrira između dviju smjenjujućih priča - “Lovčevog dnevnika” i “Mariamarine verzije”. Jednu pripovijeda Baleiro, čovjek praćen vlastitim demonima i prošlošću koja prst na obaraču puške čini sve težim te koji, u konačnici, shvaća kako nije onakav spasitelj kakvim je očekivao biti, dok drugi glas pripada upravo Mariamar, sestri posljednje žrtve lavova, djevojci koja, kao i sve kulumanijske žene, nije gospodarica svoje volje - njezin despotski otac Genito zlostavljanjem i potčinjavanjem krotio je svaku od svojih kćeri - no koja istodobno pripada i jednom drugom svijetu: kao kći asimilanata (afričkih podanika u portugalskim kolonijama Mozambik, Angoli i Gvineji Bisau koji su ostvarivali sva prava kao punopravni portugalski građani, op.a.), jedina je žena u Kulumaniju koja zna čitati i pisati.
A između djevojčine i lovčeve ispovijedi smjestila se ona same zvijeri.
Zvijeri koja mijenja oblik, zvijeri koja nije samo lav što vreba u sjenama savane, ona je i strah koji presijeca krvotok Kulumanija, ona je ratom izbrazdana mozambička zemlja leševi čijih vojnika ostavljeni u visokoj travi privlače gladne lavove (“ponavljao se isti kaos svojstven svim ratovima: ljudi su se pretvorili u životinje, a životinje su postale ljudi; točno u tom trenutku zvijeri su prekršile tabu: na ljude su počele gledati kao na lovinu”), ona je i nijemost žena koje u društvenoj hijerarhiji čak niti nemaju mjesto. Ona je nasilje, čisto i iskonsko. I uvijek gladno.
'Iznenada čujem kako pada posuđe ostavljeno da se suši na nadstrešnici. A onda vidim obrise žene koja trči sakriti se iza kuće.
‘Tko je to?‘
‘Nitko.‘
‘Ali vidio sam ženu kako se skriva.‘
‘O tome sam i govorila: žena u Kulumaniju nije nitko…'
(“Lavičina ispovijed”, Mia Couto)
Tradicionalna afrička vjerovanja govore o ntumi va vanu, lavovima - ljudima; ljudožderima koji preuzimaju navike i obilježja svog ljudskog plijena, a praznovjerje potpiruje strah koji nastanjuje kulumanijske kolibe. No, najveća prijetnja selu zvijeri su koje žive u tim kolibama – muškarci – despoti koji porobljavaju svoje žene i kćeri, koji tuku, siluju i ubijaju. Zvijeri koje zašivaju vaginu svojoj supruzi kad odlaze na put, zvijeri koje siluju djevojku, u čoporu, jer je nehotice prešla Mveru, sveti inicijacijski tabor za dječake. Kuhinjska dvorišta su mjesta, zakutci u kojima žene “najprije zaboravljaju što to znači živjeti.”
Senegalska poslovica progovara grubo, ali bolno istinito:
“Istinsko ime žene je “Da”. Ako joj se kaže: “ne ideš”, ona će reći: “ostajem”. Ako joj se kaže: “ne govori”, ona će šutjeti. Ako joj se kaže “nemoj”, ona će reći “neću”.
Mariamar je izvanredna pripovjedačica. Uloga glasnika koju dijeli s lovcem Baleirom teška je i zahtjevna, crpi energiju do samog ruba života, onog u kojem i Mariamar i lovac znaju kako je “život tek čekanje onoga što bi se moglo doživjeti“. Mariamar pati pod bremenom oca silovatelja i majke koja je i sama zatočenica, zlostavljana i obezvrjeđivana sve dok ne bude svedena na predmet ili mrtvaca, jer joj njezin život zapravo više ne pripada. Lavovi poznaju milost u ubijanju - čine to brzo i učinkovito; ljudi ubijaju dušu, a ostavljaju tijelo, ostatke osobe – mrtve, a žive.
'Život ti je ukrao čovječnost: toliko su se prema tebi ponašali kao da si životinja da si u to povjerovala. Ali ti si žena…'
(“Lavičina ispovijed”, Mia Couto)
Mia Couto progovara o teškom životu Kulumanija, o tragovima koje ostavlja na svojim stanovnicima. Svaki je dan jednak, priroda je neprijateljska; “u selu su čak i biljke imale kandže”. Sve što se moglo nazvati životom, osposobljeno je za griženje. “Bezbojne, sumorne kuće koje kao da su se pokajale što su iznikle iz tla. Siroti Kulumani koji nikada nije htio biti selom.” Žene, te žene čija se sudbina isprepliće s lavljom i čovječjom sve su davno pokopane, žive su pokopane. Ljubav im je bila toliko nepoznata da su bile pokopane. “Naše selo bilo je groblje živih koje su posjećivali samo njegovi stanovnici.”
Lavovi su pozvali lovca, no tko je pozvao lavove? Neravnoteža u prehrambenom lancu uzrokovana destruktivnim djelovanjem ljudi ili nešto više, tajanstvenije? Fatalizam je sveprisutan. “Svi se boje: života, ljubavi, čak i prijatelja.” Sukobi rađaju nove sukobe i krug se zatvara. A u sredini kruga zarobljene ostaju one koje je svijet prisilio da imaju djecu, ali im nije dopustio da budu majke; prisilio ih je da imaju muževe, ali im nije dopustio da upoznaju ljubav.
Mia Couto najistaknutiji je afrički pisac koji piše na portugalskom jeziku. I sam rođen u Mozambiku, u ovoj tankoj proznoj liniji između fantazije i stvarnosti vješto i čarobno ističe ulogu žene. Zapravo, ženstvenost je duša knjige, začeta već sa prvom stranicom - “Bog je nekoć bio žena”, a od tog trenutka pratimo postupni pad osobnosti, poštovanja i postojanja žena u društvu, put od Božice do Nikoga. Nasilno definirane društvene uloge u središtu su “Lavičine ispovijedi”, a sam je ishod knjige bolan, ali i vrlo stvaran i neizbježan za Mariamar, njezinu majku Hanifu Assulu, Naftalindu, Luziliu i sve ostale žene čije su duše i tijela vodile i vode borbu sa teretom prošlosti i neizvjesnošću budućnosti. Borbu s kojom samo hrabre lavice, bile one stvarne ili izmišljene, imaju hrabrosti suočiti se.
'Naposljetku, sreća i ljubav nalik su jedna na drugu. Ne možeš pokušavati biti sretan, ne možeš odlučiti voljeti. Sretan si, voliš.'
(“Lavičina ispovijed”, Mia Couto)
