Naziv djela: „Knjiga jegulja - Pripovijesti o najzagonetnijoj ribi na svijetu“
Ime autora: Patrik Svensson
Naziv izvornika: „Ålevangeliet“
Sa švedskoga preveo: Luka Miličević
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.
'Kad je u pitanju jegulja, čovjek si može dopustiti postavljati banalna pitanja jednostavno zato što ni na banalna pitanja katkad nema odgovora. Čovjek si može dopustiti i da se raduje tome, smije mu biti drago što znanje, usprkos svemu, ima granice. Nije to samo obrambeni mehanizam, to je i način na koji se ljudsko biće odnosi prema svijetu kao teško dokučivu mjestu. Ono što je tajnovito posjeduje neku svoju privlačnu silu.'
('Knjiga jegulja', Patrik Svensson)
'Knjiga jegulja' posve je neobična 'mješavina' istraživačkih zapisa i vlastitih obiteljskih memoara, između čijih redaka tajnovito i vazda nedostižno pliva Anguilla anguilla - europska jegulja.
Patrik Svensson bavi se zagonetkama životnog ciklusa ove neobične životinje istodobno ispredajući priču o svojoj mladosti, o odrastanju uz oca opsjednutog lovom na jegulje na koje je uvijek vodio i njega. Srebrno tijelo jegulje bilo je svojevrsna spona između nedorečenog odnosa između sina i oca, točka interesa u kojoj su se sjekli putovi njihova odnosa i spajali u tišini predvečerja i jutarnjih izvlačenja vrša.
'Ne sjećam se da smo ikada razgovarali i o čemu drugome osim o jeguljama i o tome na koji ih je način najbolje loviti. Zapravo, ne sjećam se da smo uopće razgovarali.'
('Knjiga jegulja', Patrik Svensson)
'Koliko daleko čovjek mora biti spreman ići kako bi razumio jegulju? Ili čovjeka?', pita se Svensson usput propitujući i samog čovjeka, ispitujući što smo uistinu sposobni znati jedni o drugima, obićima i svijetu koje nas okružuje. Uzimajući kao polazište danas ugroženu, neuhvatljivu, tajanstvenu jegulju, on promišlja o vremenu, religiji, metafizici i samom postojanju.
I stoga smatra važnim pokušati objasniti put misterioznog stvorenja čiji je životni tijek zaokupljao i um slavnog Aristotela i koje tijekom svog jednako tajnovitog života prolazi četiri razvojna stadija.
Prvi je onaj malenog bića nalik ličinki oblika vrbinog lista rođenog na sjeverozapadu Atlantika, u Sargaškom moru koje je, kako kazuje Svensson, „poput sna, rijetko možeš sa sigurnošću reći kad si u njega uplovio ili iz njega isplovio, znaš samo da si bio ondje“. No, gonjeno nekom neobjašnjivom silom, odmah kreće na putovanje na drugi kraj svijeta, dugo i do tri godine, samo da bi se, dotaknuvši europske obale, preobrazilo u staklenu jegulju i stavilo točku na drugu fazu svojega postojanja. No, tu nije kraj.
Zapravo, moglo bi se reći kako je to tek početak zamršenog labirinta jeguljinog postojanja, jer sa obala europskih mora, to stakleno, prozirno biće, kreće u pustolovinu korita rijeka, mutnih voda stajaćica, čak močvara i jaraka. Kretat će se i po suhom, tvrdi Svensson, ako mu je postojanje dovedeno u pitanje, pa u tom kretanju, na tom novom terenu po treći puta promijeniti svoje obličje i postati žuto – smeđa jegulja. I tu jeguljina priča staje. Ne na trenutak, mjesec ili godinu. Stagnira po petnaest ili trideset godina, sve dok se jegulja ne odluči pariti.
'I tako jegulja veći dio života provodi u svom žutosmeđem stadiju, između pasivnosti i aktivnosti, bez nekog određenog cilja osim svakodnevne potrage za hranom i zaštitom. Kao da se život svodi na iščekivanje i kao da njegov smisao leži negdje u međuprostoru ili u apstraktnoj budućnosti koja se ne može ubrzati ničim osim strpljivošću.
A dug je to život…
Vjeruje se da jegulja, ako joj je uskraćen razlog cijeloga njezinog postojanja, a to je razmnožavanje, može živjeti koliko god treba. Kao da može čekati zauvijek.'
('Knjiga jegulja', Patrik Svensson)
I nakon dugih godina postojanja, jegulja kreće prema kući i prolazi svoju posljednju preobrazbu. Postaje srebrna jegulja i vraća se u Sargaško more, dom koji je davno napustila samo da bi mu se vratila, parila se i umrla, ispunivši svrhu svog dugog postojanja.
Upravo je to mitsko putovanje kući za autora romana ne samo znanstvena, već i simbolička zagonetka. Jegulja postaje metafora svačije potrebe za spoznajom svojega podrijetla, baš kao što je bila i za Patrika Svenssona koji se u 'Knjizi jegulja' nanovo proživio svoje odrastanje i odnos s ocem, vrativši se u svoje vlastito Sargaško more.
