Objavljeno 17.11.2020.

Recenzija: 'Klopka za muhe', Fredrik Sjöberg

Postoje knjige za koje čak niti nakon čitanja ne možete sa sigurnošću reći kojem su vas to cilju vodile (i dovele), no istodobno ćete bez trenutka razmišljanja potvrditi kako ste se na putovanju njihovim stranicama beskrajno zabavljali. “Klopka za muhe” švedskog pisca i strastvenog entomologa Fredrika Sjöberga jedna je od takvih knjiga.

Naslov djela: “Klopka za muhe”
Ime autora: Fredrik Sjöberg
Naslov izvornika: “Flugfällan”
Sa švedskog prevela: Sara Profeta
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Hena com

'Ili možemo reći da nam svima tu i tamo treba da se u nešto bacimo naslijepo, tek toliko da se ne pretvorimo u kopije očekivanja okoline, a možda i zato da bismo se usudili pamtiti neke od tih smionih, velikih misli koje nas kao djecu probude usred noći i natjeraju da zapišemo tajno obećanje o svom budućem životu…'

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Iako naslovom dostojna kakvog detektivskog romana, u sebi ne krije ničega tajnovitog (osim možda poneke potrage za davno izgubljenom Rembrandtovom slikom), već pripovijeda upravo o onome što nam nazivom i sugerira. Muhama. I to ne bilo kakvima, nego muhama pršilicama, “nadmoćnim prevarantima” među svojom vrstom. Sa toliko vrhunskih kamuflaža “da je obmana jedne od njih svojedobno prenesena čak u Bibliju” zavaravši i samog Samsona.

'Stoga sam, kada bi me tko pitao, kratko odgovarao da su pršilice jednostavne životinje koje je lako sakupljati, a pojavljuju se u mnogim obličjima. Ponekad ni ne izgledaju kao muhe. Neke nalikuju osama, druge mednim pčelama, parazitskim osicama, štrkovima ili sićušnim komarcima krhkih nožica… '

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Velike su stvari nerijetko, baš poput muha pršilica, skrivene sitnicama, upravo kako bi ih mogli otkriti samo oni koji ih uistinu razumiju. Fredrik Sjöberg jedan je od takvih otkrivača.

U mladim danima napustivši posao kazališnog rekvizitera u Stockholmu, preselio se na otok Runmarö u štokholmskom arhipelagu i nakon izvjesnog vremena počeo skupljati muhe pršilice. Ni sam ne znajući točno kakva ga je to sila nagnala na kolekcioniranje tih sićušnih, mimikrijski nastrojenih kukaca usred otoka odsječenog od svijeta, prihvaća vlastiti izbor jednako kao i sam život - sa usponima i padovima (“pršilice, uostalom, samo su rekvizit. Dobro, nisu samo to, ali jesu do određene mjere. U priči se povremeno radi i o drugome. Čemu točno, ne znam zapravo. Ima dana kada se uvjeravam da mi je zadaća reći nešto o umijeću ograničenja i mogućoj sreći koja se u tome nalazi. I o iščitavanju okoliša. Ima dana koji su sumorniji. Kao da stojim na kiši, u redu, pred intelektualnim nudističkim kampom ispovjedne proze. Okružen ogledalima. Promrzao do kostiju.”)

Gotovo bezbrižno, sa suptilnim humorom utkanim u gotovo svaki redak priče, Sjöberg nas podučava umjetnosti življenja.
Ona je lagana, okretna i nestalna, baš poput pršilica koje neumorno i strpljivo proučava. Skrivena je u vrtovima i mirisima koji, oblikovani “bogatstvom i žudnjom”, pružaju dom toj šarolikoj fauni; pritajena je u sjeni divovske klopke za muhe Renéa Malaisa, gotovo zaboravljenog švedskog istraživača, prirodoslovca i entomologa čiji, po svim mjerilima, zagonetan život Sjöberg portretira sa diskretnim divljenjem i propitkivanjem. Ta ista umjetnost življenja odaje svoje prisustvo u kratkim razgovorima pri vožnji brodom do otoka; onima koji se prilagođavaju točno određenom vremenu putovanja, “ponekad i prostora”. Jer, 'ne zna li čovjek gdje je granica, sve bude kao i obično. Kao i sâm život, nejasan i razvučen'.

Utješnost tih ograničenja vidljiva je i u jednoj humoresknoj crtici iz autorova života. Naime, prije nego li su poželjela upoznati nekoga tko bi im došao u posjet, Sjöbergova su djeca gosta uvijek prvo pitala kada će ići kući. Lijepo je uvijek znati na čemu si. I u životu i s ljudima i s muhama pršilicama.

“Klopka za muhe” nesumnjivo je autobiografska proza, no ona u kojoj autor ima tu posebnu vještinu da, progovarajući o vlastitom životu, istodobno pripovijeda o životu svakog čovjeka kao jedinke koja se stapa s ostatkom kolektiva ili, udaljavajući se od istog, pronalazi neko novo okružje koje će mu pružati sigurnost. Poput otoka na kojemu i sam Sjöberg odlučuje živjeti.

'Tada mi se učinilo da vidim kako otok isijava zasebno silom na ljude koji imaju potrebu za kontrolom i sigurnošću od one vrste koja se na kopnu može tražiti u moći nad drugima, ali koja je ovdje utkana u samo inzularno ograničenje krajobraza. Jer ništa nije tako ograđeno i konkretno poput otoka.'

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

No, u konačnici, Fredrik Sjöberg nam pripovijeda o snovima od kojih ne treba odustati; pripovijeda o zahtjevnoj umjetnosti ograničavanja samoga sebe u vremenima koja nude stotine mogućnosti. Čini to tako spretno da svaka njegova rečenica nudi mnogo značenja, a na čitatelju je njihovo otkrivanje. Savršena književna mimikrija. No, Sjöbergove muhe pršilice u klopku su ovog puta uhvatile čitatelja.

'Dugoročno, ne postane ti dosadno? Prije ili kasnije ne mogu izbjeći to pitanje. Jer dakako, otok nije velik. A broj vrsta pršilica nije bezgraničan. Uskoro će sve biti u ladicama…Već sada, nakon sedam godina, postalo mi je teško pronaći nešto novo. Ali dosadno? Ne, ne. Možda samotno.

Entomologu je petnaest kvadratnih kilometara cijeli jedan svijet, planet za sebe. Nije kao priča koju čitaš djeci uvijek ispočetka, sve dok je ne znaju napamet…Iako ću prije ili kasnije provesti cijelo ljeto s mrežicom u ruci, a da zbirka ne naraste ni za jednu jedinu vrstu, praznine u znanju jednako će tako ostati velike, premda ne potpuno nemjerljive. Zapravo cijelo vrijeme rastu prateći naša saznanja.'

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Još priča potražite na:

Biljana Gabrić





Povezani sadržaj



Komentiraj




Popularno na blogu