Recenzija: 'Jezik ptica', Faridudin Atar

Naziv djela: “Jezik ptica”

Ime autora: Faridudin Atar

Naziv izvornika: “Mantik Ut-tajr” ili منطق الطیر 

S francuskog prevela: Sanda Hržić

Suradnik na prijevodu: Darko Rundek

Godina izdanja: 2019.

Izdavač: Planetopija 

'Jezik ptica', teološko - mistična poema perzijskog pjesnika i islamskog mistika Faridudina Muhameda Atara objavljena je davne 1177. godine i sve od tada smatra se jednim od najznačajnijih djela klasične perzijske književnosti te najvrjednijim djelom sufizma. Jer, baš kao što se i sam sufijski nauk bavi poučavanjem duše i čišćenjem srca kako bi došli do istine, tako će i u svih 4458 alegorijskih stihova “Jezika ptica”, oblikovanih u formi Rumijevih mesnevijskih dvostiha, ptice – putnici do svog konačnog duhovnog pročišćenja proći mnoga stanja i promjene (u Kur’anu poznate kao tzv. mekame).

Pa iako je u 'Jeziku ptica' predstavljeno svih sedam mekama, najveći dio poeme govori upravo o prvoj mekami - Emari - požudnoj duši, onoj koja 'traži izgovore da izbjegne pokajanje i put ka istini'. Ostale mekame skrivene su u sedam dolina - pustopoljina, koje će pticama istkati put na ovom neizvjesnom i odricajućem putovanju do konačne istine.

('Jezik ptica', Faridudin Atar)

('Jezik ptica', Faridudin Atar)

Najmudrija ptica među njima, kruničarka, koja je 'povezana s Uzvišenim i ima pristup mnogim znanjima', saopćava skupu kako je jedini dostojan, istinski vladar Simurg - uzvišena, legendarna ptica koja živi daleko na vrhu mitske svete planine Kaf. Kruničarka, koja zapravo predstavlja sufijskog šejha, na ovo dugotrajno i opasno putovanje predvodi trideset ptica, od kojih svaka utjelovljuje različite ljudske osobine, koje sprječavaju čovjekovo dostizanje prosvjetljenja, pronalazak Boga.

Naime, svaka od ptica pronalazi drugačiji razlog za odustanak od teškog puta. Primjerice, slavuj “nema snage dosegnuti Simurga, njemu je dovoljna ljubav ruže” (u potrazi za Simurgom sprječava ga, kako mu kruničarka ukazuje, okrenutost ka vanjskoj i prolaznoj ljepoti). Tu je i patka, zatočena u vlastitim rutinama i strahovima od promjena ('ne snalazim se na čvrstom tlu, ne mogu letjeti sa Simurgom'), dok je jarebica vezana za svoje kamenje, odnosno materijalno bogatstvo ('put prema Simurgu težak je, a noge su mi u blatu, vezane za dragulje). 

Kruničarka svakoj od ptica uspijeva odagnati sumnje i dvojbe dajući im mudre odgovore, olakšavajući im breme putovanja ka samima sebi, ka izvoru svog bitka i iskonske istine.

Na samome kraju ove magične, duboke knjige, ptice, pročišćene preobrazbom kroz koju su prolazile na svojem dugom putovanju, stižu do svojega odredišta - Simurgovog doma koji je zapravo jedno veliko jezero. Trideset ptica, ogledajući se u vodama jezera, biva dotaknuto iskonskom samospoznajom - da je Simurg odraz njih samih, a ono za čime su neumorno tragale, zapravo je oduvijek bilo dio njih. I sama igra riječima skrivena u Simurgovom imenu (perzijski: 'si' - trideset i 'morg' - ptica) izražava taj sraz istobitnog - trideset ptica koje se na površini jezera ogleda u vječnom Simurgu i njega koji se istodobno ogleda u svakoj od njih. 

Prepuno simbolike i istinske mudrosti, 'Jezik ptica' djelo je koje se iščitava mnogo puta. Jer, prvim čitanjem tek ćemo malo uzburkati površinu Simurgova jezera, no prave dubine otkrivaju nam se poslije, kada preletimo svaku pustopoljinu, preispitamo svoja oklijevanja i odustajanja bivajući slavujem, sokolom, paunom ili jarebicom i iskajući odgovore koji ne dolaze uvijek onakvi kakvima smo ih zamišljali.

'Jezik ptica' književna je mudrost koja je preživjela stoljeća bivajući sve većom i dubljom. I zato zaslužuje da je se prvo čita srcem otvorenim za spoznaju, a tek onda umom koji se često opire iskonskim istinama.

(“Jezik ptica” , Faridudin Atar)