Objavljeno 03.09.2019.

Recenzija: 'Japanski ljubavnik', Isabel Allende

Isabel Allende ima tu jednu posebnu vještinu; da svojim pisanjem s lakoćom premošćuje jaz generacija, umanjuje praznine između godina razdvojenosti i pruža utjehu izgubljenim ljubavima, spajajući ih u čvrsto tkanje uspomena i ponovnih ujedinjenja. Čak i “običan” roman o ljubavi koja se kovitlala u vihorima rata, progona i propuštenih prilika, gotovo neprimjetno sa svakom stranicom prerasta u sagu koja u jednu cjelinu skuplja prošlost, sadašnjost i slutnju budućnosti.

Naziv djela: “Japanski ljubavnik”
Ime autora: Isabel Allende
Naziv izvornika: “El Amante Japonés”
Sa španjolskoga prevela: Tamara Horvat Kanjera
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Vuković & Runjić

'… dob, sama po sebi, ne čini nikoga boljim ni mudrijim, samo naglašava ono što je svatko oduvijek bio.'

('Japanski ljubavnik', Isabel Allende)

Od Irine Bazili, mlade Moldavke, koja 2010. počinje raditi u staračkom domu Lark House te u njemu upoznaje Almu Belasco, samozatajnu ženu koja “nije nalikovala nikome koga je upoznala” i koja si je boravak u Lark Houseu “nametnula kao pokoru, kao neki oblik plaćanja za povlastice svog života, zbog taštine i materijalizma”, pa sve do putovanja genealoškim stablom i životnim putevima Ichimeija Fukude, Almine vječne ljubavi koja je započela jednog proljetnog dana 1939. u vrtu obiteljske kuće Belascovih u Sea Cliffu, kad je oboma bilo osam godina – u “Japanskom ljubavniku” ispreplelo se još mnogo toga.

Priču su sazdale tajne, gubitci, obiteljsko nasilje, Židovi pred nacističkim terorom i Japanci u američkim logorima po ulasku SAD-a u Drugi svjetski rat te nevjerojatna galerija likova. Sve ono što samo Isabel Allende može spojiti u cjelinu, a ne otići u klišeje i pretjeranost. Naprotiv, ona svoju priču plete polako i široko, poput rijeke koja lijeno meandrira ka svome ušću.

Tri obiteljske priče okosnica su ovog izvanrednog romana, a svaka od njih donosi svoje tajne, potrage za utjehom i ljubavi jače od zaborava.

Alma i Ichimei voljeli su se tajno pedeset i osam godina, Irina Bazili krila je užas zbog kojeg je promijenila identitet, Nathaniel Belasco znao je mnogo više nego li je priznavao svome srcu ili Almi. I baš kao katana Fukudinih zakopana u vrtovima Sea Cliffa, sve su tajne čekale trenutak da izrone na površinu i svojim nositeljima pruže toliko željeni mir. 

'Naša je ljubav neizbježna, Alma… Pozivam te da proživimo ovo naše u nekom mjehuriću, zaštićeno od doticaja svijeta i očuvano nedirnuto do kraja naših života i onkraj smrti. O nama ovisi hoće li ljubav biti vječna.
Ichi'

('Japanski ljubavnik', Isabel Allende)

Bilo da je skrivena iza bijelih krizantema i pisama ili u tihoj potpori čovjeka koji je znao da će uvijek biti drugi, ljubav je pobijedila najvećeg gospodara – vrijeme. I u smiraj života svih onih koji su je nosili, tajili i nad njom prolijevali suze, ostala je utjehom za vječnost.

'Ne plačem samo zbog tebe, nego zbog sebe. I zbog nas, zbog svega što ti nisam rekla, zbog prešućivanja i laži, zbog izdaja i vremena koje sam ti ukrala.
‘Što to govoriš, zaboga! Nisi me izdala jer si voljela Ichimeija, Alma. Postoje nužna prešućivanja i laži, kao što postoje istine koje je bolje prešutjeti.’
‘Znaš za Ichimeija? Otkad?’ iznenadila se.
‘Oduvijek. Srce je veliko, može se voljeti više od jedne osobe.'

('Japanski ljubavnik'. Isabel Allende)

Još priča potražite na:

Biljana Gabrić





Povezani sadržaj



Komentiraj