Naziv djela: “Izlaz – Zapad”
Ime autora: Mohsin Hamid
Naziv izvornika: “Exit West”
S engleskoga prevela: Marina Horkić
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: V.B.Z. d.o.o., Zagreb
'Mogu to razumjeti, rekla je. ‘Zamisli da ti živiš ovdje i odjednom počnu dolaziti milijuni ljudi iz cijeloga svijeta.'
'Milijuni su došli i u našu zemlju’, odgovorio je Saeed. ‘Kada se u susjedstvu ratovalo.'
‘To je nešto drugo. Naša zemlja je siromašna. Nismo imali osjećaj da imamo bogzna što izgubiti.'
('Izlaz - Zapad', Mohsin Hamid)
Dvije srodne duše koje su se odlučile voljeti u nemoguća i zla vremena, ona koja i ljubav čine opasnom okivajući je barikadama i bodljikavim žicama. Duša koje su prvo postale stranci u vlastitom, a onda i u svim ostalim gradovima koji su ih čekali iza tih barikada.
I ne biste previše pogriješili. No, promaknulo bi vam mnogo sitnica. Onih koje su ovu knjigu učinile stvarnim i surovim, a opet na trenutke potpuno nadrealnim podsjetnikom na breme vremena u kojem živimo. Nadija i Saeed svjedoci su tog vremena. On, povremeni vjernik koji svoju religiju osjeća kao slutnju duboko u srcu, noseći je kao amajliju utjehe i naslijeđe roditelja, ona u konzervativnoj crnoj halji koja je prekrivala sve, osim istine.
'Ako ne moliš, upitao je spustivši glas, ‘zašto to nosiš?‘
…
Osmjehnula se. Otpila gutljaj. A onda progovorila, donjeg dijela lica zaklonjena šalicom.
‘Tako da se muškarci ne zajebavaju sa mnom’, rekla je.'
('Izlaz - Zapad', Mohsin Hamid)
Zaneseni jedno drugim i zastrašeni rastućom napetošću koju su gradskim ulicama širili sve brojniji radikalni militanti, Nadija i Saeed planiraju bijeg materijaliziran u obliku glasina o postojanju brojnih magičnih vrata koje očajnike poput njih vode do toliko željene slobode i mira. Krhkog i maglovitog, no mogućeg.
'I stoga je bio posve nespreman na osjećaj strahopoštovanja koji ga je odjednom preplavio i čuđenja kojim je potom promatrao svoju kožu i stablo limuna u glinenom loncu na Nadijinoj terasi, visoko kao i on i čvrsto ukorijenjeno u zemlju, koja je pak bila čvrsto sabijena u teglu što je mirno stajala na ciglama terase na vrhu planine ove zgrade koja je i sama izrastala iz zemlje… tako prelijepim nastojanjem da je Saeeda ispunila ljubav… i odjednom osjetio silnu zahvalnost i želju za mirom, za tim da mir dođe za sve njih, za svakoga i sve, jer tako smo krhki i tako lijepi i nema sumnje da bi ovi sukobi zacijeljeli kada bi i drugi imali takva iskustva, potom je svrnuo pogled na Nadiju i vidio da i ona njega promatra, a oči su joj bile kao svjetovi.'
('Izlaz - Zapad', Mohsin Hamid)
Svijet kojeg su nekoć poznavali polako nestaje puneći grad izbjeglicama, a vrijeme se mjeri policijskim satom, prijetećim zabranjenim trenutkom između sutona i svitanja koji je “pojačavao u njima dojam veze na daljinu, a poznato je da veze na daljinu raspiruju strast, barem na neko vrijeme, baš kao što post budi želju za hranom.” Svakodnevna smaknuća i tijela koja vise sa uličnih svjetiljki “kao prigodna blagdanska dekoracija” strah su učinili prirodnim stanjem, a želju za bijegom fizičkom nužnošću, potrebom jačom od one za jelom i pićem. Ostavivši za sobom život, obitelj i snove, Nadija i Saeed kupuju prolaz kroz tajnovita vrata i tada otpočinje njihovo putovanje kroz Mykonos, London, San Francisco; svjetove u kojima će svatko od njih proći kroz promjenu za kojoj su toliko žudili, rastrgani između nostalgije i nadanja.
'Što misliš da se događa kad umreš?, upitala je Nadija.
‘Misliš nakon smrti?’
‘Ne nakon. U tom trenutku. Zacrni li se sve samo kao kad ugasiš mobitel? Ili sklizneš u neki čudan međuprostor, kao kad usneš pa si tu i tamo?‘
…
‘Mislim da je to kao kad zaspiš. Prvo sanjaš prije nego što odeš.'
('Izlaz - Zapad', Mohsin Hamid)
Mohsin Hamid uspio je isplesti čvrsto tkanje u kojem se niti ljubavi neraskidivo spajaju sa tragedijom, strahom, religijom i, konačno, nadrealnim, gotovo odisejevskim putovanjima ka slobodi, a čija se nevjerojatnost sa svakom pročitanom stranicom gubi u svijetu odavno lišenom magije. Jer…
'Svi smo mi migranti u nekom trenutku.'
