Naziv djela: “Doba kože”
Ime autora: Dubravka Ugrešić
Godina izdanja: 2019.
Izdavač: Fraktura
S britkom naracijom Dubravke Ugrešić i njezinim beskompromisnim, neuljepšanim literarnim uranjanjem u sve dubine (ili plićake, kako se uzme) društva koje nas okružuje i naružuje, upoznala me Štefica Cvek prije desetak godina kada je, uhvaćena u ralje života, zorno prikazala apsurd svih klišeja i nametnutih društvenih regula koje isisavaju individualnost sabijajući nas u kalupe neprestanih frustracija. Nakon toga uslijedila je savršena ironija “Forsiranja romana – reke”, koja mi je kao imaginarnom, pasivnom sudioniku tih razgovora u hotelu “Interkontinental” nekako dala naslutiti kako će surovo realistično seciranje mrtvih udova društva postati još brutalnije kako vrijeme bude odmicalo. Upravo se to, nakon “Muzeja bezuvjetne predaje” ili pak “Ministarstva boli” dogodilo i nastupom “Doba kože”.
Sastavljen od šesnaest eseja pisanih u razdoblju od 2014. do 2018. godine, “Doba kože” roman je u kojem Dubravka Ugrešić s mnogo ironičnog humora pomiješanog sa gorčinom svakodnevice i nenametljivim zazivima vlastitih sjećanja, propituje zastranjenja i krajnosti do kojih smo u istima došli kao ljudi, kao zatirači umjetnosti, kao robovi sustava i ideologija, kao loši gospodari vlastitih života koji svoju kožu prečesto izvrću i rastežu u strahu da ne bi ostali bez nje. Govori o većinama, manjinama, desnima, lijevima; govori o fašizmu, mačizmu, feminizmu, šovinizmu i njima svojevoljnoj ili nametnutoj podređenosti, no ne na onaj izlizani, pamfletni način kojim nas bombardiraju iz kojekakvih manifesta i tribina, već na sirov, nelaskajuć i – istinit.
'U kulturnoj zoni odakle sam uzela primjer mizoginija je nešto poput radijacije. Radijacija je nevidljiva i ne štedi nikoga. Ljudi od te vrste radijacije ne umiru, oni žive svoj život i ne shvaćajući da u svemu tome ima nečeg lošeg… Mizoginija je svugdje, u vrtićima i školama, na fakultetima, u udžbenicima, u knjigama, u romanima, u stručnim knjigama, u novinama, na televiziji, u filmovima, u svakidašnjem životu , u obitelji, u crkvi, u politici , u kulturi, naprosto svugdje…'
('Doba kože', Dubravka Ugrešić)
I upravo stoga mogao bi netko, posegnuvši za “Dobom kože” očekivati kakvu novu nesigurnu, zdvojnu Šteficu Cvek ili pak literarnu opijenost “Lisice”, no “Doba kože” literarna je posveta druge vrste, one koja sigurno balansira između starih mržnji koje nas uporno vuku na dno prekriveno nacionalističkim simbolima, ratovima i raslojavanjima te vrlog novog svijeta koji se pokušava riješiti tog balasta prošlosti.
Nema sumnje kako će ovaj književni uradak Dubravke Ugrešić podijeliti stavove i očekivanja, no mainstream ionako nikada nije bila struja kojom bi plivala književnica poput Ugrešić. Ona je ostala dosljedna sebi kao jedan od svjedoka vremena u kojem smo svi učahureni na ovaj ili onaj način, pa nas bez dlake na jeziku i nepotrebne patetike, tek s povremenom malodušnosti, svako malo podsjeti da razgibamo udove sigurno smješteni u svojoj vremenskoj kukuljici.
'Mi smo već u ratu, samo to nismo zamijetili, možda i zato jer smo čekali jasne znakove apokalipse, a cio trik je u tome da apokalipse nema, samo postapokalipsa. Apokalipsa je kao šećerna bolest, i ne znate da je imate. Pripremite se, dakle, jer ćete se uskoro morati konfrontirati s licima onih koji su i dosada bili među nama: s nepismenima, brutalnima, naoružanima do zuba, bijesnima, podivljalima, gladnima, da, s kanibalima, s ljudima koji vladaju samo jednom vještinom - vještinom preživljavanja. A ako preživite, ako preživimo, možda ćemo jednoga dana opet zaživjeti kao ljudi.'
('Doba kože', Dubravka Ugrešić)
