Naslov djela: “Asimetrija”
Ime autora: Lisa Halliday
Naslov izvornika: “Asymmetry”
S engleskog prevela: Vlatka Valentić
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Vuković & Runjić
'…glazba joj je odjekivala u prsnoj kosti i u njoj budila još silniju želju da čini, smišlja, proizvodi – da svu svoju energiju usmjeri u stvaranje nečeg lijepog što bi bilo njezin unikat – ali i želju da voli. Da se pomiri s tim da nekoga voli tako duboko i kvalitetno da se pitanje trati li vlastiti život uopće ne postavlja, jer što bi moglo biti plemenitije od toga da život posvetiš nečijoj sreći i ispunjenju?'
(“Asimetrija”, Lisa Halliday)
Prvi dio, “Ludost”, kronika je ljubavne veze između Alice, urednice u izdavačkoj kući, i mnogo starijeg pisca Ezre Blazera, proslavljenog autora i dobitnika Pulitzerove nagrade koji u jesen svog života susreće ovu mladu ženu čije ambicije i snovi tek slute doživjeti svoj procvat. New York 2002. godine mjesto je i vrijeme susreta koji će promijeniti njihove živote - ohrabriti mladost u njezinoj nesigurnosti i neodlučnosti, ali i oplemeniti neizbježnu starost sa osjećajem trebanja te pokolebati osobnu neovisnost građenu godinama iskustva i sazrijevanja. Svaka je veza u kojoj se sudaraju različiti svjetovi svojevrsna ludost, asimetrija koja bode oko konvencionalnog društva i uvriježenih normi, no ne dotiče svoje sudionike, Mladost se tih osuda, naime, ne boji, a starost jednostavno više nije briga.
Alice i Ezra svoju vezu započinju kao ljubavnici, no kako se Ezrino zdravlje postupno pogoršava, seksualni aspekt veze izostaje. Blazer je svjestan nepravednosti takvog slijeda događaja te se u njemu rađa sindrom “oronulog starca”; strah kako će ga Alice zamijeniti mlađim muškarcem.
No, Alice ostaje odana; njihov odnos i dalje zadržava dubinu, posvećenost, možda i više nego prije. Razgovori o književnosti, glazbi, umjetnosti, sportu, o svima i svemu, odaju dojam dugogodišnjih prijatelja – nježni su, dovitljivi i zabavni. Pa, iako Ezrino raspoloženje povremeno biva obojano zdravstvenim problemima i, slijedom toga, sve izraženijom nemogućnošću držanja koraka sa dotadašnjim navikama i načinom života, veza s Alice traje i dalje, dinamično i narativno potpuno obuzimajuće za onog tko o istoj čita.
Zanimljivo je kako je priča “Ludost” velikim dijelom utemeljena na osobnoj priči same autorice koja je u svojim dvadesetima bila u ljubavnoj vezi sa četrdesetak godina starijim slavnim američkim piscem Philipom Rothom, autorom svjetski poznatih romana poput “Američke pastorale” za koju je dobio i Pulitzerovu nagradu. Iako izmijenjenih detalja, posve je lako slijediti liniju autoričina intimnog iskustva i to je ono što “Ludost” čini pričom koja na čitatelja ostavlja mnogo dublji dojam nego se to u početku može činiti.
Tragiromantični okus “Ludosti” biva oštro prerezan drugom pričom – “Ludilom”, naizgled potpuno lišenim bilo koje dodirne točke sa prethodnom. Božić 2008. godine za Amara Ala Džaafarija, Amerikanca iračkog podrijetla koji putuje u Irak posjetiti brata, pokreće specifičnu spiralu ludila – onu koja se postupno odmotava u Amarovim sjećanjima i u zbilji u kojoj ga britanska imigracijska služba zadrži u londonskoj zračnoj luci “Heathrow” kao sumnjivog putnika. I dok se “Ludost” drži poznatog terena – ulica New Yorka, Broadwaya i djelića stvarnog života, “Ludilo” mijenja mjesta radnje prebacujući se između Los Angelesa, Londona, Ammana, Baghdada i Sulejmanije u Iračkom Kurdistanu.
Ispripovijedana u prvom licu, naglašava geografske i kulturološke udaljenosti skrivajući se u sjećanjima na život prije i na život kakav bi mogao biti, u klaustrofobičnoj aerodromskoj prostoriji za zadržavanje imigranata, u iznajmljenom vozilu ispunjenom dimom Marlbora na putu iz Jordana prema Bagdadu.
Poveznice između “Ludosti” i “Ludila” suptilne su, gotovo prozirne, no jednom kada pročitamo posljednju priču, “Ploče za pusti otok Ezre Blazera” u kojoj pisac kroz radijski intervju rekapitulira vlastiti život, htijenja, spisateljstvo, shvaćamo kako je vrlo izvjesno da je Amar spisateljski projekt same Alice – čin je to njezine osobne empatije u doba neznanja i nemara; sredstvo kojim će premostiti ograničenost vlastitih uvjerenja te shvaćanje ludila i ludosti američke intervencije u irački sukob 2003. godine. (“Jedna je moja mlada prijateljica o tome napisala na svoj način prilično iznenađujuć romančić.
O tome do koje smo mjere u stanju proći kroz zrcalo i zamisliti život, i štoviše, svijest koja će nam donekle smanjiti slijepe pjege u vlastitoj svijesti. Radi se o romanu koji naoko nema veze s autoricom, no zapravo je prikriveni portret osobe koja je odlučila nadići vlastito podrijetlo, povlastice, naivnost… Inače, ta je prijateljica bila jedna od – Ma ne. Neću to reći. Neću reći kako se zove. Nije bitno. Eto. Kako se ono kaže? Rat je metoda kojom Bog Amerikance uči zemljopis.”)
Iako bi se moglo zaključiti kako je korijen naziva romana skriven u asimetriji – neskladu između godina koje dijele Alice i njezina ljubavnika, ipak se sama riječ izrijekom spominje tek na jednom mjestu u knjizi, Amarovoj priči, i to u naizgled nedužnom, banalnom kontekstu. Naime, Amar, govoreći o sitnim, ali značajnim razlikama između kurdskih i arapskih riječi, pojam asimetrije produbljuje toliko da nam se čini kako je nehotice stvorio tunel koji je snažno povezao sve priče, tako snažno da se poželimo pljesnuti po čelu i upitati se kako to odmah nismo primijetili. (“Riječ za banku je ista, ali riječ za mjenjačnicu nije, a iako nikad nisam naučio etimologiju na kojoj se ta mala asimetrija temelji, mogu pretpostaviti da zrcali stoljeća kulturnog i ideološkog razmimoilaženja.”)
“Asimetrija” je roman kojemu moramo dopustiti da nas uvuče u svoj prividni nesklad. Jedino tako možemo uistinu prepoznati svu njegovu logičnost i apsolutnu slobodu koju nam oprezno nudi.
'Svi s vremena na vrijeme propadnemo u zečju rupu. Katkad ti se čini da samo tako možeš pobjeći od dosade ili zahtjeva prethodnog života – da samo tako možeš resetirati sve što si uprskao onom silnom slobodnom voljom. Katkad jednostavno želiš da netko drugi na neko vrijeme preuzme kormilo, da zauzda slobodu koja se malo previše oslobodila. Previše je usamljena, premalo strukturirana, prenaporno je samostalna. Katkad skočimo u rupu, katkad dopustimo da nas povuče, a katkad se, ne posve slučajno, spotaknemo.
Tu ne govorim o prisili. Druga je stvar kad te netko gurne.'
(“Asimetrija”, Lisa Halliday)
