'"1. travnja 2014. Pakiram svoje stvari odlazim daleko 1600 kilometara od svog doma, u zemlju koju ne znam, ljude koje ne poznajem. Ostavljam svoju petogodišnju ljubav s mužem i idem tamo gdje nikog ne znam, tamo gdje nikog nemam. Odlazim iz moje voljene i jedine domovine, zemlje mojih pradjedova. Ona više nije ista; protkana je korupcijom i nepotizmom jadna, bijedna, siromašna...Moja Hrvatska na rubu srama.
Dolazim u Köln. Ja, hotelijerski tehničar, govorim tri jezika, nekadašnji najbolji učenik . Idem čistiti sobe u njemačke hotele. Moji su se poznanici tome smijali. Pa nisam valjda poludjela da idem čistiti po Njemačkoj . U Hrvatskoj sam imala sve dok nisam postala višak radnog kadra kako bi se zaposlio nečiji nećak, stranački podobniji .
Šest mjeseci muke,napornog rada i suza, odvojenosti od mog djeteta, od mojih roditelja i moje obitelji. U 6 mjeseci nalazim stan, još jedan dodatni posao, opremam stan, uzimam auto, rješavam sve papire, dozvole, šaljem svojoj obitelji svaki mjesec novac za život u Hrvatskoj. I naposljetku dovodim muža i dijete.
Bilo je to najtežih 6 mjeseci u mom životu.
Sve sam to napravila s minimalnom plaćom koju jedna sobarica može imati. Danas sam u istom hotelu supervizor,dijete mi ide u vrtić, upisana je u školu, muž mi ide na integracijski tečaj, privikavamo se i zadovoljni smo. Sve što ne možeš ostvariti, pomoći će ti država dok se ne snađeš i ne staneš na svoje noge . U Hrvatskoj nisam imala pravo na dječji doplatak, ovdje to pravo ima svako dijete i mjesečno iznosi 184 eura.
Hrvatska je u mome srcu. Ono kuca brže kad čujem naše pjesme, naše ljude, kad pomislim da uskoro idem svojim roditeljima u posjet . Ali, u mojoj Hrvatskoj je trenutno tmurno i žalosno, samo je ona u mojoj glavi tako lijepa i savršena.
Trenutno sam u Njemačkoj i nemam se namjeru vraćati, najviše zbog svog djeteta.
Danke Deutschland!"
Fotografija je trenutak kada se majka i kćer vide prvi put nakon 6 dugih mjeseci!
