"Nekim ljudima jednostavno nije suđeno da budu zajedno. Upoznali smo se 1989. godine u Staroj Talci u Zagrebu. Započeli smo vezu, bili smo mladi, ludi i sretni. Trajalo je godinu dana i raskinuli smo zbog gluposti. Sreli smo se nakon nekoliko godina i opet smo bili zajedno. Shvatio sam koliko sam je voljeo, međutim, došla je ta 1991. godina i loše vrijeme. Ja Srbin, a ona Hrvatica. Ostao sam bez posla u Zagrebu, a zatim i bez stana, pa sam se vratio u Slavoniju. Imao sam samo 22 godine, ubrzo sam otišao i u Njemačku. Svaki dan sam mislio samo na nju.
Jednog dana javila mi se njezina prijateljica i rekla mi je kako je i ona došla u isti grad gdje sam i ja bio. Dala mi je i njen broj telefona. Odmah sam je potražio i nitko nije bio sretniji od nas. Nacionalizam nas nije mogao rastaviti.
Sjedili smo na jednoj terasi u kafiću i prišla nam je ciganka i rekla: "Vi se mnogo volite, ali nećete biti zajedno. Ne zbog vjere, nego vam jednostavno nije suđeno".
Samo nekoliko dana kasnije njena tetka kod koje je živjela, posvađala se s mužem i ona se vratila u Zagreb. Prekinuli smo svaki kontakt.
To je bilo 1992. godine, često sam mislio na nju. Nadao sam se da ću je opet sresti, ali nisam. U međuvremenu sam se oženio i dobio djecu. Poslije rata sam stalno odlazio u Zagreb i često sam prolazio ulicom gdje je nekada živjela, ali na ulazu je pisalo neko drugo ime. Napokon sam 2014. godine došao do njene adrese i broja telefona.
Javio sam joj se i našli smo se u jednom kafiću.
Ne znam da li sam bio sretan ili tužan zbog tog susreta. Ispostavilo se da su nam svadbe bile istog mjeseca, sinove smo dobili iste godine i mjeseca. I ona ima dvoje djece, kao i ja. Pričali smo nekoliko sati i razišli se. Javio sam joj se još nekoliko puta samo, nisam imao snage nanositi joj bol. Oboje smo sretni sa svojim obiteljima i ne želimo srušiti ono što imamo.
Međutim, volim je i danas kao prije 25 godina, ali kao što je ciganka rekla: "Nije nam suđeno."
Foto: youtube
M.Đ.
