Majka je uz fotografiju motivacijskih pisama i zlatnu medalju za lektiru, napisala:
'Onaj tko nema dijete s teškoćama u razvoju ili bilo kojom teškoćom u Hrvatskoj, nije svjestan koliko je sretan.
Nema poooojma koliko problema - nema.
Bez pretjerivanja, potvrdit će ovo svaki normalan atipičan roditelj.
Onoga čega se grozim u našem životu, između ostalog, riječi su : ne može, ne možemo, ne ide, ne daju, nemamo, joj znate mama, ajme šta će drugi reći, kriv je sustav (kao da nitko od nas nije jedinka istoga) i sve ostale balkanske preseranduse koje označavaju "ne želimo" i "nećemo".
Njezine materijale i poruke Ivanu počela sam spremati u debeli fascikl.
Čisto da nekoga, kada se ispriječi na našem putu i kaže sve one riječi u negaciji odozgo- nalupam po tikvi. Da mu iščupam jezik i svežem ga na mašnu.
Andrea je profesorica iz hrvatskog jezika.
Onog s čime Ivano ima najviše teškoća.
Onog s čime se, uz ostala sranja, najviše hrvamo.
Svaki mjesec, kada ga odrade, ona je odlučila svome učeniku s autizmom napisati motivacijsku poruku na njemu prilagođen način. Koji on može razumjeti.
Zato jer sam ja rekla da je Ivano dijete niske razine samopouzdanja i da je itekako svjestan svojih teškoća.
Zato što je on ko mali crvić kod nje.
Sretno i zadovoljno je dijete u toj školi.
Zato što ga podržava. Motivira. Stvara povjerenje. Vodi ga i hrabri.
Za lektiru, odlučila ga je nagraditi zlatnom medaljom. Bog zna da on pojma nema što znači pojam "lektira".
Prijaviti će ga na Lidrano.
Zašto, blage veze nemam, al zna ona.
Ona vjeruje u njega.
U njegove sposobnosti.
U njega.
Ne može se, ha? Ne može'
Foto: facebook
A.Đ.H.
