'OZIRISOVA DJECA' - BESKRUPULOZNI ZNANSTVENI PROJEKT I KRITIČKI PRIKAZ DRUŠTVA (NE TAKO DALEKE) BUDUĆNOSTI
Razgovarala: Biljana Gabrić
No, ako je suditi po njegovom žanrovskom prethodniku („Dedivinacija - Nacija psihoze“, op.a.), vrlo je izgledno kako ljubitelje Jeleninog djela očekuje još jedno neizvjesno putovanje - ovaj put svemirskim prostranstvima, iako ni lutanje mračnim divljinama ljudskog uma neće biti zapostavljeno - ipak je to Jelena Hrvoj. Na njezinim će vas putovanjima u jednom trenutku tama uvijek držati za ruku.
U povodu izlaska „Ozirisove djece“, razgovarali smo s autoricom o njezinom najnovijem naslovu.
Prvo se pitanje samo nametnulo - tko su „Ozirisova djeca“? Postoji li poveznica s egipatskom mitologijom, kultom Ozirisa kao boga mrtvih i zagrobnoga života? Primjerice, zviježđe Kasiopea, kako je ime glavnoj junakinji, u egipatskoj se mitologiji smatralo Ozirisovim prijestoljem.
Kao što uvijek volim napomenuti, moje romane treba čitati između redaka. Sama tema romana nema direktne poveznice s mitologijom. Posrijedi je tek simbolika. A ako pričamo o samoj temi i onome tko ili što su Ozirisova djeca, mogu napisati nekoliko riječi u nadi kako neću pokvariti dojam čitateljima. Radnja romana vrti se oko glavne antijunaknje imena Kasiopea, koja potječe s najsiromašnijeg planeta u novonastanjenom Solarnom sustavu. Od najranijeg djetinjstva, Kas je psihički slamana i pripremana za nešto što će tek poslije, u odrasloj dobi, nakon što počne otkrivati da joj je sjećanje reprogramirano, shvatiti. Ona, kao i mnoga druga djeca, dio je beskrupuloznog znanstvenog projekta nazvanog „Ozirisova djeca“. Što stoji iza projekta? To će čitatelji morati sami otkriti.
Nakon Ere, Aurore Blue, Drakone..., Kasiopea je nova heroina. Koliko sličnosti, odnosno različitosti nosi u odnosu na prethodne junakinje tvojih romana?
Svaka od njih je u potpunosti različita, ali volim zamišljati da bi kao stvarne osobe bile najbolje prijateljice. Sve su one mahom jake, sposobne, beskrupulozne, ali i ljudske, slomljene. Svaka ima svoje mane i prednosti, baš kao i svaka od nas. Ono što ih najviše spaja jest činjenica da ne poznaju autoritete, niti ih poštuju. Kroje svoje oblike pravde s onim što im je dano.
Kada je u pitanju žanr znanstvene fantastike, nalaziš li pisanje zahtjevnijim ili lakšim u odnosu na, uvjetno rečeno, „klasične“ horore/trilere?
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Jedan i drugi žanr imaju svoje prednosti i mane. Možda bi se dalo reći da je pisanje trilera i horora prizemnije. Već znamo okvirno kako će se radnja razvijati. Kod znanstvene fantastike imamo jedan cijeli spektar otvorenih opcija s obzirom na to da stvarate svjetove koji još ne postoje. Najvažnije je u oba žanra pratiti logiku, pa bi možda upravo zbog toga žanr znanstvene fantastike mogao pobijediti u ovom nadmetanju.
Kod, primjerice, "Drakone", nadahnuće se skrilo u legendama i povijesti tvog kraja. Odakle proizlaze ideje za znanstvenofantastični žanr, konkretno za „Ozirisovu djecu“? Jesu li u tom slučaju potrebna neka prethodna istraživanja ili je mašta, kao i svemir, beskrajna?
„Ozirisova djeca“ su se nametnula kao jedan kritički prikaz društva, a žanr je sam po sebi jako podoban za takvo što. Stvorila sam potpuno nove političke, religijske i socijalne poretke, te kroz jednu realnost u kojoj je čovječanstvu dostupna sva tehnologija, pokušala prikazati kako se ljudska narav ne mijenja u svojoj srži. Želja za moći, beskrupuloznost i ljudska glupost, da se tako izrazim, uvijek su bile prisutne. Mnoge civilizacije kroz povijest su padale upravo zbog toga. Takav prikaz svijeta budućnosti sam utkala i u „Ozirisovu djecu“.
Što je sljedeće na redu, povratak nastavcima "Drakone" ili možda nešto posve novo?
Jao, nisam sigurna. Volim reći da pišem onako kako vjetar puše. Radim trenutno na nastavku „Drakone“, ali nije isključeno ni da ću napokon krenuti završiti roman „Perunika“. Tu negdje ispod površine vrzma se još pokoja ideja, ali se sve više tjeram završavati projekt po projekt prije no što nagomilam nove.
Spomenuli smo sličnosti i razlike između junakinja tvojih romana. No, kojoj je od njih najsličnija Jelena Hrvoj?
Svima i nijednoj (smijeh). Volim za sebe misliti da sam jako samostalna, uporna i čvrsta osoba. To su karakteristike koje volim pripisivati i svojim protagonisticama. Ipak, one su mahom mafijašice, serijske ubojice, lovkinje na glave. Taj dio nikako nije povezan uz moj karakter.
Koji ti je najteži dio procesa stvaranja romana?
Ona posljednja točka na kraju romana. Svi koji pišu znaju o čemu govorim. Svaka je priča u meni kao jedna ogromna spužva natopljena vodom. Problem je u tome što je ta spužva prevelika i kao da tiska iznutra. Kad stavite onu posljednju točku na kraj teksta, kao da ste iscijedili i posljednju kapljicu koja je pritiskala tu spužvu. Ima nešto predivno u svakom aspektu pisanja. Od prvobitne ideje, pa do trena kad svoju knjigu po prvi puta uhvatite u ruke. Ipak, ta posljednja točka je za mene najdivnija i najteža, ma koliko prije toga pritiskala. S tom točkom pozdravljate se s jednim razdobljem svog života i stvaranja.
Naravno, treba spomenuti i onaj tehnički dio. Ogromna je i teška borba objaviti roman, koliko zbog vrlo nepovoljne situacije vezane uz navike čitanja na našem podneblju, toliko i zbog nezainteresiranosti za financijskom pomoći.
I na kraju, kakvu knjigu nikada ne bi mogla napisati?
Dobru. Šalim se (smijeh). Iskreno, nisam sigurna. Znam da nisam neka maherica kada je u igri pisanje nekih pretjerano romantiziranih scena. Teško mi se zamisliti i kako pišem čistu povijesnu literaturu, a self-help bi se iz mog pera sveo na dvije rečenice.
Još recenzija potraži na:
Biljana Gabrić
