"Kako je to biti žena s dva prezimena i zašto bi po meni to tako trebalo biti, o tome vam pričam.
Iskrena ću biti, nisam se informirala i ne znam kako je u svijetu i to me manje više niti ne zanima, ali nepisano pravilo kod nas je da nakon udaje žena napusti svoje prezime koje je do tada nosila i uzme samo muževo, me užasava! Recite mi, molim vas, da li žena nakon udaje prestaje biti ono što je nekada bila? Da li baca u vodu sve one divne tinejdžerske i djevojačke dane koji su zapravo formirali njenu osobnost i nezamjenjiva su osnova u daljem koračanju kroz život? I da li se žena uopće može udati za nekog nadobudnog koji ne želi niti čuti za varijantu da mu buduća žena ima dva prezimena?
Svakodnevicom kruži mišljenje da su žene koje zadrže svoje, i na to dodaju muževo prezime, nadobudne i prepotentne osobe i uglavnom su se u ranijim vremenima za ovakav odabir prezimena opredjeljivala smjerna i obrazovana ženska bića, dostojna svog stava i identiteta.
Ja za sebe niti smatram da sam nadobudna, niti sam prepotentna, ja sam ja, svjesna sebe, rođena s prezimenom koje me je nesebično pratilo kroz život, ponosno se odazivala na njega gdje god sam bivala prozvana, kao klinka uvježbavala svoj doktorski potpis i mali milijun puta se potpisivala na školskim bilježnicama,...
I odjednom, dođe i taj dan. Dan kada matičar čita rečenice o braku i ljubavi, dan kada se izgovara sudbonosno "da", dan kada se potpisuješ u onu famoznu Matičnu knjigu vjenčanih i sretno se smiješiš fotografu da što ljepše zabilježi taj trenutak.
A što fotograf zapravo tada zabilježava? Zabilježava dan kada postaješ druga osoba? Dan od kad će ti se događati da se ne odazivaš na nneko prozivanje jer još uvijek nisi navikla na svoje novo prezime. Dan od kada će ti se milijun puta dogoditi da se pogrešno potpišeš. Zapravo, ti se potpisuješ onako kako treba, samo ti se dogodio grozan propust da zanemariš svoj identitet i sačuvaš ono što te zapravo predstavlja.
Po meni, najbolje bi čak bilo da postoji pisano pravilo da prilikom stupanja u brak uopće ne dolazi do promjene prezimena. Međutim, kako bi to za sobom poteglo mnoge druge peripetije vezane za zajednički život, od prijave djece u Matičnu knjigu rođenih, preko dokazivanja očinstva, do mnogo puta u životu potrebne saglasnosti drugog roditelja,... a što je sve nepotrebno kada mama ima i tatino prezime, kao i uz dužno poštovanje prema čovjeku s kojim je zajednički život takav kakav je, muževo prezime će divno krasiti vaše puno ime iz djevojačkih dana.
Ja sam žena s dva prezimena i ponosim se tim! Ovim izborom ne liječim ja nikakve svoje hirove, ovim svojim izborom ja sam se samo nastavila, ostala to što jesam, a postala bolja, zrelija, konkretnija osoba. Ovim izborom iskazujem potpuno poštovanje prema svojim korijenima i svojoj obiteljii, jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni mene.
Lako je zaboraviti sve to. Lako je na Fejsu samo promijeniti prezime ili dodati ono "ex". Voljela bih kada bi ex postala situacija ovakva svaka. Voljela bih da bilo koja žena u našoj zemlji bude ponosni nositelj svoga imena i svojih prezimena. Hrabra i odlučna da se izbori s ovom odlukom. A ako vam se oko ovoga s vašim izabranikom valja junački boriti, odmah se tu nameće i pitanje koliko on vas u stvari voli i poštuje i kako će ta vaša priča zapravo izgledati u budućnosti? Mislite o tome.
Kao motivator u ovoj "borbi", s prizvukom matičara, želim pitati najprije vas djevojke: "Za koje prezime ćete se odlučiti prilikom stupanja u brak?"
A vi žene, jedno ili dvoprezimene, recite mi vaša mišljenja i iskustva, vaši me stavovi jako zanimaju? Otkud znam, možda moj stav nije ispravan?"
Foto: pixabay
Autor: Milica Milošević-Meseldžija
Izvor: otomevampricam
