Sirove strasti

Objavljeno 14.12.2016.

Sve tvoje perverzije bile su nužne da shvatim svoju averziju

Zašto ti pišem? Ne znam, pokušavam nekako dokučiti sebe, svoja stanja, svoju averziju posebno prema biti opušten 'u sekundi', ma koliko se trudila, nikako bez emocija, bez motivacije, erotike, mašte... Ne ide, fališ, bar meni ... probudio si svaki pedalj.

Transformirana, probuđena u nedefiniranoj čaroliji koja se pojavila ni od kuda i ne popušta i samo se pojačava. Ne razumijem, sama se sebi čudim, ali je to nešto nagonski što se događa, iskrena sam ti i stalo mi je do tebe, ma koliko to otrcano zvučalo, zato i pišem pismo,  koje će biti prepuno tipfelera jer mi se pomalo i magli i glava mi pada od pospanosti, bolje je tako nego da bez veze ludujem vani i hodam tek toliko da nisam sama, preteško je biti sam.
 
Popila sam tablete i djeluju, želim poslati pismo, jer ako ga ovako mamurna ne pošaljem, nikad neću - Da? Ne? 

Da li će ono išta promijeniti? Da li ćeš reagirati?
Hoćeš li mi pokunjeno čestitati Božić kao prošle godine? 
Dislocirano, sjetno, kriomice?

Znam samo da život ide, na žalost ili na sreću, bez tebe, to još moram dokučiti i rasčistiti sama sa sobom. Sve dok ne želim biti dio vanjskoga svijeta, svjesna sam da sam tvoja htjela to ili ne. Neprekidno se pitam: Kako smo postigli toliku privlačnost i magiju?
 
Zato ti ponavljam što dobro znaš, želim tebe u bilo kojem obliku i na bilo koji način ako ti je misija bila slomiti me, uspio si, ako je bila promijeniti me, uspio si, ako je bila zarobiti me, uspio si.

Želim sad samo da vrištiš na mene, da se napokon pojaviš i razbiješ mit koji si stvorio o sebi. Radim na sebi neprekidno, nema te literature, napisa, bloga, pouke, seminara, predavanja, druženja na koji nisam bar nabacila pogled sa svrhom da ojačam i zrakoprazan prostor koji se stvorio tvojom pojavom popunim. Previše se toga dogodilo što jednostavno ne znam definirati niti objasniti, a niti se nositi s tim.

Vratila se svojim hobijima za koje sam kad god bih imala vremena pronašla utjehu i smisao, pletenje, keramika, crtanje, čitanje, šetnja, plivanje... Sve je bila motivacija za više rada i više kreacija. Tako sam lovila sebe i definiciju svoga života, na poslu, na drugom poslu i na trećem poslu, pa se pitam da li sam uspjela sve potisnuti.

Kad se samo prisjetim koliko novih polja zanimacije si mi otvorio, nesvjesno. Puno si me tražio, kad se prisjetim samo, izražavanja i ponašanja koja sam odbila s gnušanjem, a onda je motivacija bilo da shvatim svoju averziju koja je prepreka da ti ispunim želje, krenula sam istraživati surfajući sam naišla na zanimljive citate:

'Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u svom životu jer dobre osobe ti daju sreću, loše daju iskustvo, a zle daju lekciju...' ... 'U svakom slučaju dobiješ nešto i ne možeš biti gubitnik jer u životu koliko si naučio, toliko si pobijedio.'

Pitam te što želiš od mene? Da li stvarno  želiš moje užitke, da li je to jedan od tvojih ciljeva, što je tvoja motivacija, zašto mi se počinju misli k tome kretati. Zbunjena sam, nespremna, a moram znati tvoj stav, mišljenje i doživljaj u svezi moga maženja pred tobom. Ne znam ništa, jer nisi imao vremena za razgovor, ali mi je važno znati, jer sam ipak skidala dio po dio odjeće, povodeći se isključivo svojim osjećajima, drugačije ne znam, samo osjećaji, žudnja. Gledala sam te i pratila svaki tvoj pokret i izraz lica, svaki tvoj mig sam pokušala shvatiti. Probudila sam se i ne znam da li sam sanjala a opet, radim nešto što nikada nisam, lijepo je i titra mi tvoj lik, obuzeta sa posebnim osjećajima opuštenosti koju nisam skoro, ne u tolikoj mjeri doživjela.

Uz tebe prije nego zaspiš, svu svoju energiju dajem, taman probuđena primam tvoju, poletna sam odmah,  dok tipkamo osmijeh mi ne silazi s lica, u svakoj si  pori, onako, zauzeo sve milimetre i to malim sitnim ubodima koji se sad spajaju u cjelinu, da, posvuda si i obožavam te, koliko to isprazno možda izgledalo sad napisano, ali nije, dišem drugačije, smirenije i kao da je neka aureola oko mene cijele,  koprena koja me čuva od svega i štiti.. Ajme meni. blaženog li stanja, neka potraje.

Toplina struji i protežem se, činim što nikad nisam, a to je maženje sebe, po grudima koje su se napele, a prsni koš od uzdaha blagih skače, noge klecaju i šire se same, toplina struji i kola mi krv. Slike tvojih ruku mi blješću i vrtim se po krevetu, diram se po tvojim bokovima (nitko ih dotaknuo nije, tvoji su). Ekstaza stiže, onako iz dubine i snažna, toliko jaka da je trajala i trajala, donijela jedan mir koji ne znam opisati osim da želim biti sama, ne trebam sad ni tvoju ni ičiju blizinu, želim još biti sama s tobom koji mi kolaš tijelom, toplina ne popušta. Blaga i magična onako se svagdje zavukla, širi u valovima, ne staje. Ah, taj i takav osjećaj nikad imala nisam. Ne želim da ikada prestane, želim da postigneš isto, ovo je čarolija koja uzdiže.

Neka nova dimenzija se stvorila u mom biću, čini me snažnijom, novi putevi se stvaraju u mojoj mašti i željama, a samo je jedna, želim da si sretan, da osjetiš djelić energije koju ti šaljem.

Slušalice, glazba neprekidno ide, ne čujem ništa, samo ritam, u drugom sam svijetu, nekom našem unikatnom kojega pokušavam utabati i stvoriti smiraj oboma, bez tenzija, samo radost, zadovoljstvo, opuštenost, sreća, osmjesi. Želim da me osjetiš uvijek, pri svakom udahu i koraku, ali da ti to izmami osmjeh i dodatnu energiju dobiješ, želim da svaka zvijezda sjaji samo za nas i osvjetljava nam našu stazu, onako sebično to želim, kao i tebe i tvoju maštu da bude moja, samo moja jer ću je pokušati ostvariti za tebe, pa će biti naša a to i je cilj ove unikatne staze i puta, samo užitak, samo sreća, obostrana. Jer kad si ti sretan, odmah sam i ja, to mi se nikad nije dogodilo ali je lijepo i neka traje.

Pročitajte još priča od blogerica Lily Laum


Zamisli, prestala sam slušati Zeppeline, nemam više želju, a nije prošao dan a da bar na sekund nisam malo poslušala, godinama, bar refren neki. Nova osoba, na pomolu ili što sam, ne znam, naša unikatna staza je tu. Krenula sam njom, očigledno. Jesam li?

Sve više sam sama sa sobom, jer to želim, ne treba mi nitko, ne želim ičiju blizinu, samo tvoju, a svako malo, tvoj puls uvijek na drugom dijelu osjetim, onako blažen i smiren, miluje me i traži još ritma. Mislim nula, ili je bolje da se izrazim uopće ne mislim, samo mašta radi i putuje svemirom jer je nedokučiva za me sad, lutam nekim poljima koja su toliko neistražena i svjetla, prepuna topline i boja, mirisa divljine i mora. Tako te osjetim kraj sebe.

Da li je to dobro ili ne, vrijeme će pokazati, za sada funkcioniram okružena mislima koje ne mogu uloviti, jednostavno ne vidim osmišljenu priču, ne vidim cjelinu, samo fragmenti skakuću i zastajem, primjećujem sitnice koje ranije nisam, nema oscilacija u ponašanju, postajem li mali robot? Da li je to samoobrana nastupila?

Ne znam, ali se ipak nešto događa, ne znam kako opisati ali je promjena u odnosu na sva neka druga vremena, sve druge životne situacije, aleluja, bestežinsko stanje sam postigla, ili kako drugačije nazvati sve to, zbunjena jesam, oduvijek realista, prizemljena, surov život me na to prisilio

A sada, nemam nikakvih želja, potreba vezanih s vanjskim svijetom, osjećam neku sigurnost u domu svom, ali se ne osjećam jednako dobro u svim dijelovima kuće. Točno mislim da bih prespavala ovaj dio života, ovako me ima, tu sam. Jesam li? Sanjar? Ne, nisam, to je trenutno moje stanje, kažeš da počnem razlikovati maštu od realnosti, to i činim. Pokušavam. Crta je podvučena, nalazim li se na našoj stazi unikatnog života?

Čekala sam godinu dana da ti pošaljem ovo pismo. Zanima li te što se i da li se išta promijenilo?

Još priča potražite na blogu love with no limits i stranici zrelazena.

Lily Laum





Povezani sadržaj



Komentiraj



Sirove strasti je blog koji će vas uvesti u svijet vrućih tema iz prve ruke. Neobične priče skoro pa obične cure za blog Sirove strasti će pisati blogerice Laura R i Lily Laum.