Dođe vrijeme kad više nije bitno ni tko je koliko griješio, tko je što rekao, nekad je kasno da okajemo grijehe. Više se ne vraćaj. Koga kriviti?
Nije kriv on, niti neka druga, niti treća, krive smo mi same i naš glupi stav. Naša glupa dostupnost. Kad mi on pošalje poruku odgađa se sve, sve se prilagođava njemu.
Netko tko nudi nešto realno i pokaže realan interes nije zanimljiv, uvijek je zanimljivije ono što ne možeš imati. I sama sam takva, dok bi mi drugi obećavali brda i doline, meni kao jednoj iznimno tvrdoglavoj ženi njegova tišina je bila dovoljna za sreću, ali sve do jednom. Zašto je to tako, zašto stvari nisu jednostavnije? Jednostavno same smo krive.
Kad se zaljubimo sve bojimo u rozo, idealiziramo, nalazimo opravdanje za sve. Svaki njegov glupi postupak, ignoriranje, loše ponašanje. Volimo li mi zapravo patnju? Je li idealiziranje te naše velike ljubavi zapravo obična laž?
Izmišljotina i bajka u koju se unesemo, nadajući se da će imati sretni kraj. Boriš se, godinama, sa sobom, sa njim, sa svima oko sebe, samo zbog njega, tebi pravoga, a cijelom svijetu krivog. S vremena na vrijeme imamo flashback pa zapravo kad sve zbrojimo i oduzmemo shvatimo da nema tu ni lj od ljubavi, samo puno navike, straha što sad nakon toliko vremena, kako priznati sebi da si potratio godine. Za mene nisu izgubljene, pljunula bi sebi u lice kad bi rekla da su izgubljene, ali sad je kraj, the end.
Što znači odustati od nekoga? Znači li to odustati od sebe, odustati od svega u što si vjerovao i za što si se borio. Jesi li se borio? Ja nisam, ja sam čekala, uvjerena da ću dočekati. I na kraju nisam, nakon stotinu bitki, ja sam rat izgubila, po prvi put u životu priznajem poraz.
Pročitaj još tekstova od blogerice Anamarije Benje
Može li dramatičnije? Ne može. Netko ce leći i plakati danima i noćima, slušati neke žalopojke, nalokavati se i gledati stalno u isti broj na mobitelu, da ga izbrišem ili ne? Da nešto napišem, a što? Ako sad nemaš više što za napisati znači da nemaš ni sutra, ni za tjedan, ni mjesec, znači da je gotovo, prihvati.
Stvori se praznina, nosiš je tiho i ponosno, ne plačeš, ne razmišljaš o tome. Nema tu boli, bol je kad se porežeš, duhovna bol ne postoji, bar za nekim tko diše, zar ćeš oplakivati živog čovjeka. Zašto oplakivati nešto što je moglo biti, a nije, ili neki svoj postupak iz prošlosti, da je trebalo biti bilo bi. Nema tu neke velike filozofije, koliko god da voljeli nekoga, ako ne ide ne ide! Digni glavu i otiđi, prihvati činjenice. Možda za par mjeseci, možda za par godina, tko zna što nam život donosi, ali sad ne. Ako je ta osoba prava, pogrešan trenutak će proći.
Ja evo razmišljam, jesam li propustila neke prilike. Jesam, sigurno da jesam, ali u tom trenutku mi nije ni prolazilo kroz glavu izdati ga, odnosno sebe. I sad mi je drago, ne bih mijenjala ni jedan svoj postupak ni odluku. Trebalo je proći vremena da shvatim, da složim prioritete.
A ja, ne znam zašto, ali konačno osjećam da mi je svejedno za sve što dolazi. Valjda to dođe s vremenom kada shvatiš da jednostavno trebaš pustiti ono što ti ne pripada.
Odrasti, nauči da si ti jednako bitna kao i netko drugi, da ne može sve uvijek biti onako kako smo zamislili i da ne može baš svaka želja biti ostvariva. Zapravo je jedina istina, ako si sad tužna znaj da ti najbolje tek dolazi, jer na kraju sve bude dobro, iza svake kiše dolazi sunce. Krajevi su sretni, vjeruj bit će i tvoj!
Anamarija Benja
