Zašto teško odustajemo?

Ivona je mlada, visokoobrazovana pravnica, zaposlena, lijepog izgleda. Reklo bi se, cura na svom mjestu. Sa svojih 35 godina ponovno je single. To u današnje vrijeme i nije toliko čudno. No, ono što je izdvaja je njena dugogodišnja veza koja je prekinuta prije dva tjedna. Upoznala ga je još za vrijeme studiranja, i nakon nekoliko kratkotrajnih veza, bio je pravo osvježenje. Nekoliko godina mlađi od nje, simpatičan, veseo, iskren... Zaista, san snova. Nekoliko prvih godina ruže su im cvjetale, i ukoliko maknemo nekoliko sitnih razmirica, većih problema nije bilo. Ona je radila, i brinula za financije dok je on privodio fakultet kraju. Nakon što je diplomirao, pod izgovorom posla, odselio je u rodni grad, a ona je i dalje ostala u njihovom stanu i čekala bolje sutra. Dani, tjedni, mjeseci, a naposljetku i godine su prolazile, a ona je i dalje strpljivo čekala dan kad će ponovno biti skupa. Viđali su se oni, ali jedan vikend u dva mjeseca nije mogao nadoknaditi izgubljeno vrijeme. S vremenom pozivi su se smanjili, poruke za dobro jutro i laku noć su prestale dolaziti, čak su se ionako rijetki susreti prorijedili. A ona, i dalje je čekala. Čekala je punih deset godina, vjerojatno bi čekala i danas da se on nije u potpunosti prestao javljati. Neki dan smo razgovarale pa je rekla kako se čudi da je cijelo ovo vrijeme tražila izlike za njegovo nejavljanje i vjerovala kako će se upornost da održi vezu ipak na kraju isplatiti.

Maja je svog fatalnog muškarca upoznala u dvadesetim godinama, bio je stariji desetak godina od nje, vlasnik ugostiteljskog objekta u koji smo često zalazile. Ispočetka je sve bilo idealno, ali ubrzo, mislim nakon samo pola godine, on je počeo sve kasnije dolaziti kući. Kad bi objasnio zašto je to tako, to je imalo smisla, uvijek su tu bili problemi s gostima, loše osoblje, krivi obračun kase, pijani prijatelj... Trebalo je nekoliko mjeseci da shvati da on vodi paralelnu vezu s još jednom djevojkom. Iako ga je voljela, prekinula je vezu, ali nakon samo tri mjeseca mu se vratila. Sada je ona bila druga žena, i to je tako trajalo punih sedam godina. Nekoliko mjeseci bi bio s njom, onda s onom drugom, malo je bila prva, a malo druga žena. Nakon sedam godina, sve je naglo prestalo. Odveo ju je na autobus za grad u kojem je studirala i rekao da se čuju kasnije. Javio se nakon godinu dana. Tih godinu dana ona je patila, plakala, hrabrila se pa opet padala, svaki puta tražeći nova opravdanja. Tek nakon 10 mjeseci dala je priliku novom muškarcu, ubrzo zatrudnjela i udala se. Danas je u sretnom braku, a ona druga djevojka s kojom je dijelila dečka, još uvijek je sama.

Sara je svog dečka upoznala u kafiću, bio je točno ono što je tražila. Neozbiljan, volio je društvo i alkohol, imao je problema sa zakonom, sve u svemu opća katastrofa. No, ona je tražila malo uzbuđenja nakon dana na napornom poslu. Voljela je to što su s njime razgovori opušteni, što je ne zamara odgovornošću, ne igra igrice tko se kome prvi javio... u svoj svojoj problematičnosti, bio je ležeran. S vremenom, ona je poželjela više. Poželio je i on. Ona se promijenila na pomisao da zasnuju obitelj, on nije ni najmanje. Ubrzo je ostala trudna, i udala se. Nastojala se nositi s novim životnim odgovornostima, dokon se ponašao kao da ga to ni najmanje ne dira. Izlazio je, pio, i dalje imao probleme sa zakonom. Polako, sve ono što je voljela na njemu, počela je mrziti. Mrzila je njegov smijeh kad ne bi imali dovoljno novaca za platiti stanarinu, mrzila je to što kad ga nazove da kupi mlijeko po povratku s posla, on se ne bi javljao. Mrzila je i samu sebe što nije na vrijeme promislila. Situacija nije postala ništa bolja niti kada je rodila. Čak, moglo bi se reći da su svi problemi eskalirali. Trpila je ona to nekoliko godina, sve dok nije počeo imati i ljubomorne ispade. Nakon cijelog dana na poslu, brige oko malog djeteta, zaista nije imala niti snage niti volje objašnjavati zašto joj mailovi stižu i u 18 navečer. Puno puta mi se požalila, i puno puta sam požalila što sam joj išta savjetovala. Koliko god se trudila da joj pružim ruku spasenja, ona je to ignorirala. Na kraju, nakon što je, pod utjecajem alkohola, razbio i njen automobil za koji je još 2 godine trebala otplaćivati kredit, spakirala je se i ostavila ga. Ona je sama, uživa u svom djetetu, a on i dalje izlazi van, potpuno nesvjestan djeteta kojem nedostaje.

Katarina je žena s kojom često popijem kavu, kada poslije vrtića šetamo gradom. Ima dvoje djece, baš kao i ja. I dok se djeca igraju u parku, često mi se zna požaliti. Kaže da je nesretna, da je muž ne razumije, nema poštovanja, nestalo je interesa za nju, ali i za djecu općenito. Pobrine se on za financije, ali stvarne bliskosti, kakva priliči obitelji, nema. Ne idu na zajedničke izlete, ne šetaju skupa, ne ručaju skupa, nemaju zajedničke rituale, zajedničke omiljene filmove i pjesme... Nikada je nije izveo na večeru, živi po principu – "Poso, kuća – kuća, poso". Negdje kroz godine, izgubili su sebe, zaboravili na uzbuđenje, žive kao roboti. U braku su deset godina, od toga sedam žive ovako. Kao stranci, potpuni stranci koji se slučajno susreću po hodnicima velike dvokatnice u kojoj žive. Kaže da bi ga najradije ostavila, ali ta navika je prokleta stvar. Lakše je živjeti u poznatom, monotonom okuženju, nego se upustiti u avanturu zvanu život, novi nepoznati život. 

Svaka od ove četiri žene znala bi udijeliti savjet ostale tri djevojke. Moglo bi se reći - svaka od ovih djevojaka bi bez ustručavanja ostalima rekla da ostave partnere, međutim kada se radi o njima, jako je teško objektivno sagledati situaciju i prestati uporno oživljavati odavno umrli odnos. Nemoguće je očekivati da će veza uspjeti ukoliko to obje strane ne žele. U ova četiri slučaja koja sam navela, jasno nam je kao čitateljima, koji samo površno poznaju cijelu priču, da su to odnosi kojima nema pomoći.

U vezama i brakovima postoje situacije koje zahtjevaju kompromise, postoje one u kojima jedna strana mora popustiti, ali bitno je znati da postoje i one u kojima jednostavno treba odustati, okrenuti glavu i bez razmišljanja otići. Pokušavati spasiti nešto čega više nema, može se zvati jedino ludošću.

Moja mama često je znala reći da smo mi mlade obrazovane djevojke sve gluplje i gluplje. Što nas više uče na fakultetima, to manje znamo o privatnom životu. Naučene da se upornost uvijek isplati, to primjenjujemo u svim situacijama. Možda se nekoj djevojci i isplatilo, ali ja za nju nisam čula. Kada više ne ide, ne ide. Nema smisla gubiti vrijeme s krivim ljudima, dok nas pravi čekaju negdje za ugla.